Kategorija: Blog

Za početak je važna sposobnost razlikovanja dobra od zla. Ona je osnova na duhovnom putu jer je svijet pomiješan i stalno moraš biti vrlo razborit i oprezan. Često se ono loše prikazuje kao dobro i obrnuto. Duhovna osoba razlikuje dobro od zla.

Prema gnostičkoj predaji duša tijekom utjelovljenja prolazi negativnu preinaku (v. knjigu ‘Čovjekov pad’) što izaziva gubitak savjesti. Zato ne čuje unutarnji glas koji razdvaja dobro i zlo. Prema tome, zadaća bogumilske škole je naučiti početnika da obnovi savjest, da pristupa životu razborito, da ne žuri s prosudbama te da odvaja dobro od zla…

Kako postati dobar?

Iako na prvi pogled banalni, ovi koraci su nužni za postati dobar. Bez njih nema prostora za rast i nadopunu. Temelj je čistoća. Trebaš krenuti od onog najosnovnijeg; svog ambijenta. Započni od prostora u kojem živiš. Jer postoji pravilo ‘nered izvana, nered iznutra’. Ne možeš postati dobar ako živiš u neredu. Zatim promotri svoju okolinu, odnosno kakvim si ljudima okružen. S onima koji te čine boljim, ili onima koji te vuku prema dolje?

Osim vanjskih preduvjeta također je potrebno i čišćenje iznutra. Možeš naizgled biti miran, a zapravo ganjati tajne ambicije te da upravo to bude ono što te koči u podobrenju. No ipak, najvažniji je korak odlučiti postati dobar. Bez te čvrste odluke teško moguće da će biti stvarnih rezultata.

Bog želi da mi budemo dobri. Štoviše, On nas moli da postanemo dobri po uzoru na Njega. Ništa nije potrebnije od dobrote, no to se tako ne prikazuje.

Žalosno je koliko više ljudi zanima porijeklo zla nego nedostatak dobra. Stalno se govori koliko ima zla i nepravde na svijetu, a tema dobrote je toliko apstraktna i neotvorena, dapače, još je i zatvorena od strane religioznih institucija.

Tezom o izvornoj grešnosti, čovjeku se ni ne raspolaže pravo na dobrotu. Od prvog do zadnjeg daha ga se stavlja u kategoriju bespovratno okaljanog. Dvije tisuće godina nabija se takav pogled na čovjeka. Nije ni čudno da je žeđ za dobrotom kao jedinim ispravnim načinom oslabjela, dok je interes prema zlu sve veći (požuda, konzumerizam, mržnja…).

Bogumilska tradicija njeguje zlatnu formulu, naslijeđenu od Zaratustre, a prenesene preko Kristovih nasljednika: dobre misli, dobre riječi, dobra djela. Započnemo generirati, tj. percipirati isključivo dobre misli (otjerajmo zle). One će dobiti oblik dobrih verbalnih konstrukcija (dobri pozdrav, zahvaljivanje, slavljenje itd.). Onda automatski dolaze i dobra djela (projekti, dobročinstva, napredak).

Duša je izvorno neporočna, valja se na to podsjećati. Čovjek je trenutno pozvan na podobrenje, ono je uvijek potrebno. Živite dobrotu, umnažajte je i cijenite iznad svih ljudskih i čak božanskih vrlina!

Postoji predrasuda da Boga počneš tražiti tek kada ostariš ili kada te stisne jača kriza. Međutim, Isus svojim učenicima govori: budite poput djece!

Dijete tj. mladost nije samo dobno obilježje nego i mistični pojam. Treba gledati na bogodijete kao na uzor. Velikog, jednostavnog i otvorenog srca žedno upoznati cijeli svijet. Svaki dan uči, mijenja se i nanovo rađa. Nije moguće duhovno napredovati ako to nisi spreman na takve promjene. Rasteš i postaješ bolji. Važan je to dio Bogumilske prakse.

Mladima se stavlja religiozna zabrana već u ranoj dobi preko školskog vjeronauka. Što ih više trpaju ‘učenjem o Bogu’ to dalje oni bježe od vjere. Ako želite povećati broj ateista kod djece slobodno ih još jače davite dosadnim lekcijama. Dakle, nije moguće kroz školsku klupu prenijeti ljubav prema nebesima!

Bog govori da su mladi siročad uz žive roditelje. Izgubljeni i prepušteni sebi. Također i poklopljeni teretom obiteljskih očekivanja tj. programa. To je metaforički prikazano kao ‘obiteljski vodenkonj’ koji ti sjedne na leđa i poklopi ti sve mašte ideje i snove. S vremenom ti se sve više i više zatvara srce i postaješ otuđenik. Bog će se takvima ukazati kao vječni nebeski Otac i Majka, te će ih dovest duhovnim ocima i majkama tj. u duhovne obitelji među braću i sestre!

Bog voli mlade jer su vatreni, smioni, buntovni, neposredni, iskreni, direktni, suosjećajni, žedni, čisti! Takav je naš nebeski Voljeni, i takve bira za Svoju pratnju!

Naš pogled na Boga je iskrivljen. Percepcija Boga, kroz “religijske naočale”, kao distantnog, onoga koji sudi, koji promatra s visoka je uvelike uzrokovana dogmom i arhaičnim iskrivljenim učenjem.

Potrebno je obnoviti pogled na Boga. Kada kažemo “Novi Bog za novo čovječanstvo”, govorimo o Bogu koji ne sudi, koji ne kažnjava, koji ne šalje iskušenja. Novi pogled na Boga je pogled na dobroga Boga. Dobri Bog nije svemoguć, on je ograničen dobrotom i u dobroti je bezgraničan.

Čovječanstvo je kroz religijske institucije prihvatilo iskrivljene odraze Boga. Bog je za modernog čovjeka dalek, nevidljiv i nedokučiv. Ne vidimo ga u bližnjem, u svijetu. Stari pogled na Boga je na onoga koji skriva svoje lice, koji nas doživljava kao svoje robove, onoga koji iskušava i kažnjava. Čovjek se ne može iskupiti kada čini dobra djela i na kraju ga čeka vječni sud. Takav pogled na Boga mi odbacujemo.

Boga se može vidjeti i u dobroti bližnjega. Novo čovječanstvo je karakterizirano svijetlim pogledom na bližnjeg, bez osude i seciranja čovjekovih mana. Zbog nečistog, krivog pogleda na Boga, naš pogled na okolinu je nečist i pogrešan.

Kada pročistimo i otvorimo naše srce, kada pročistimo naše misli, tada u srcu našeg bližnjega vidimo Boga. Sjedinjenje s Bogom moguće je i kroz srce bližnjega.

Naš Bog je dobri Bog. Pogledom na dobroga Boga upijamo dobre odraze i kroz dobre odraze spuštamo sferu dobrote na zemlju.

Mnoge crkve i umjetnička djela inspirirani su i nazvani po bezgrešnom začeću. Ono se spominje u Bibliji, o njemu su vođene rasprave i donesene crkvene dogme. Blagdan bezgrešnog začeća postoji u kalendaru katoličke crkve. Majka Božja je u svojoj objavi 1858. godine u Lourdesu rekla ‘Je suis l’Immaculée Conception’, što znači ‘Ja sam neporočno začeće’. No unatoč svemu, ono ostaje tajnovit, mistični pojam, skriven i neobjašnjiv za modernog čovjeka.

U gotovo svakoj objavi Majka Božja nas poziva na dublje uronjavanje u otajstvo neporočnog začeća. Da bismo to postigli, nužno je prihvatiti postulat o izvornoj neporočnosti čovjeka. U teološkom sukobu Pelagija i Augustina prevladala je Augustinova teza da je čovjek palo biće koje ne može, a da ne griješi. Naša škola bliža je  Pelagijevom učenju koje govori da čovjek, koliko god bio grešan, zadržava neokaljanu nutarnju prirodu. Po Augustinovoj naredbi Pelagije je bio likvidiran, a njegovo učenje izbrisano iz povijesti. Posljedice toga osjećamo i danas.

Jako je važno doživjeti vlastitu objavu, otkrivenje svoje izvorne neporočnosti. Time sve počinje. Neporočno začeće je moguće samo u krilu naše Nebeske Majke. Daljnje formiranje, stasanje, misionarstvo dolaze tek nakon neporočnog začeća.

Hodamo po svijetu traumatizirani i ranjeni, noseći duboku zabranu pogleda na sebe kao na božansko i bezgrešno biće. Doživljaj izvorne neokaljane prirode je proces bezgrešnog začeća.

No, mi smo nažalost u grču, a grč je trauma. Neporočno začeće, kao ulazak u srce Bogomajke i boravak u njemu, za nas je prilično neostvariv čin. Zašto je tako? Naša molitva, kontemplacija, bogorazmišljanje, euharistija, otajstvo u kojem sudjelujemo još uvijek imaju izvanjski karakter. Gradimo izvanjski odnos s Bogomajkom. Na neki način smo se odrekli crnila grehocentrizma, no naš je život još uvijek s Bogomajkom, a ne u Bogomajci! Kada bismo bili u Njoj, onda bi nas Ona formirala i pokrivala sa svih strana, bili bismo neprestano u Njenoj svjetlosti.

Iskušenja i napasti ovosvjetovnog života su brojne. Samo uočavanje napasti ne znači da smo stupili u bitku. Bitka znači da smo se pobunili i aktivno uključili u sukob sa zlom. Da bismo uopće mogli prepoznati napasti, potrebna je određena doza trezvenosti te razlikovanja dobra i zla.

Primjerice, vrlo često se pri pogledu na drugog čovjeka, našeg potencijalnog brata ili sestru, aktivira u nama čitav niz primisli koje nas opsjedaju i sprečavaju uvidjeti svjetlo u bližnjemu. Upadamo u provaliju osude i crnila. Takvo stanje dugoročno vodi u besmisao i apatiju.

Čovjek koji je stupio u duhovnu bitku mora analizirati izvor iz kojeg misli pristižu. To je svakodnevan, naporan rad. Moderan čovjek često vidi rješenje u bijegu, a ne sukobu. Bijeg se očituje u raznim oblicima naslada koje čovjeka opijaju i uspavljuju. Takvo stanje opijenosti zapravo znači poništavanje viteškog, borbenog, kšatrijskog principa življenja. Opijenost ne znači neutralnost, već doprinosi osnaživanju zla.

Za bitku je nužno biti u društvu boraca, hrabrih vitezova koji su i sami stupili u bitku sa zlom. Takav je vitez naš djed Ivan. Pandemijske godine su nas naučile da zlo želi razdvojiti i otuđiti ljude na svim razinama, osim na razini slijepog vjerovanja sustavu. Ljudi se trebaju ujediniti u Dobrom Bogu i Ljubećoj Majci kroz dobre misli, riječi i djela.

U čemu je posljednja istina? Što je posljednja istina? Pomazanik govori da je nezamisliva dobrota prisutna na Zemlji. U tome i jest posljednja istina. No, gdje je nalazimo u čovjeku? Zašto nezamisliva? Ne vidimo je u nama samima, a kako bismo je onda mogli vidjeti u drugome.

Darwin i Augustin okupirali su cjelokupnu svijest čovječanstva. Darvinizam govori da je svako ljudsko ponašanje determinirano njegovim animalističkim nagonima; preživljavanje, razmnožavanje i dominacija. S druge strane stoji Augustin koji kaže da nismo životinje, već božja stvorenja, ali ne možemo, a da ne griješimo (‘non posse non peccare’). Time se zatvara bilo kakva perspektiva čovjekovog preobraženja.

I tako se jadan čovjek baca iz jedne krajnosti u drugu, od jednog zida do drugog. Ili degradira u prazan animalistički ateizam, izmišljajući koncepte, opravdanja i ograničenja za svoj animalizam, a zapravo daje pravo nadređenim kontrolirajućim institucijama: ‘Ja sam divlja životinja i treba me kontrolirati. Dajte mi još novih zakona jer čim mi ostavite malo prostora koji nije propisan zakonom, u meni će se probuditi zvijer’. Druga je krajnost: ‘moli za nas grešnike, sada i u času smrti naše’. Nama nema pomoći. Grešnici smo.

No, samo dobar, biofilijski, čovjekoljubivi dualizam predstavlja most izlaska iz začarane, sofisticirane klopke. Taj most je misaoni, srdačni, duševni i duhovni. Treba početi od dobre misli. Pomislimo da je nezamisliva dobrota ipak prisutna i zamisliva na Zemlji. Da, postoje nagoni i svi smo ih svjesni. Čim izađemo iz svetog bratsko-sestrinskog prostora, odmah stupimo nogom u kaljužu, tresnemo licem na zemlju. No, unatoč tome, u nama je prisutna vrhunska, nebeska, božanska dobrota koja u sebi sadrži svu sumu božanskih, univerzalnih kvaliteta.

Prvo dopustimo dobru, svijetlu misao koja će tada pokrenuti hrđave mehanizme, te provrtjeti ukočene kotače naših kresola. Kroz misao će se u srcu pojaviti jecaj, trzaj. Da, nezamisliva dobrota jest prisutna na Zemlji! Da, u tome jest posljednja istina! Ona je prisutna u nama samima, u bližnjem, u slavuju, pčelici, u okolini. Tek kada se uvjerimo u to, tada se ona počinje očitovati. Da, bit će tu škripanja, prigrijavanja i naprezanja, sve do pucanja. No, taj mehanizam će se početi aktivirati, raditi, te će, malo po malo iz jecaja srca doći želja koja će se formirati, te pretvoriti u žeđanje i cilj.

Poput misije i taj cilj poziva na put. Tako se misaoni most pretvara u srdačni, zatim u realni po kojem se mi preobražavamo u svijetlo biće, u bogodjetešce.

Tri osnovna bogumilska zavjeta su djevičanstvo, bratstvo i zajednica. Reći ćemo nešto o svakom od njih.

Zašto je djevičanstvo osnovni zavjet? Za nas je Bog i božanski univerzum djevičanstven. Božji svijet predstavlja izvor djevičanstva i čistoće. Djevičanstvo predstavlja osnovu duhovnog i tjelesnog života. Djevičanstvo je utkano u bogospoznaju. Bez djevičanstva i čistoće ideal Boga je nedohvatljiv. Bez djevičanstva ideal božjeg kraljevstva na Zemlji je nezamisliv.

Na žalost možemo vidjeti da trenutačno djevičanstva na Zemlji ima vrlo malo ili ga uopće nema. Ono nije na cijeni. Rekli bi smo, nije „in“.

Mi smo jedna od rijetkih zajednica gdje se djevičanstvo postavlja kao cilj. Pogrešno bi sebe bilo smatrati djevičanstvenicima u apsolutnom smislu. Možemo samo reći da smo na putu pročišćenja odnosno podjevičanstvovljenja. Borimo se, pobjeđujemo strasti, repove iz prošlosti, neočišćene zavjete, djevičanstvo postavljamo kao visoki ideal, njemu težimo i kažemo da bez njega nema Boga.

Ljudima treba hrabro i bez kompleksa govoriti o djevičanstvu. To je za duhovnu osobu abeceda (bez obzira kojoj sferi pripada; hinduizmu, budizmu, islamu, kršćanstvu). Čovjek koji adekvatno pristupa Bogu, u sebi razumije da je čednost odnosno čistoća najvažnija smjernica na duhovnom putu. Svaka duhovna tradicija kultivira čednost, no oni možda ne koriste pojam djevičanstva. Napisane su knjige i seminari o djevičanstvu, ovdje samo možemo reći da ono nije seksualna apstinencija već široki pojam koji se prostire na sve aspekte čovjekovog života.

Bratstvo je simbolično prikazano na templarskom simbolu kao dva viteza na jednom konju. Kristove riječi o ljubavi prema bližnjemu, o davanju života za bližnjega su zapravo riječi o bratstvu. Bratstvo ima duboko značenje i treba ga ispravno shvatiti. Naša priroda je često antibratska i opire se tome da puštamo brata ispred sebe. U našoj paloj prirodi često prevladava egoizam i razmaženost. To je sve u teškom opozitu s bratstvom.

U našim zajednicama braća i sestre su na različitom duhovnom stupnju, neki dobro razumiju duhovnu abecedu i kodeks bratsko- sestrinskog ponašanja. Zavjet bratstva i zavjet djevičanstva treba promatrati kao visoki ideal i u duhovnoj perspektivi. S jedne strane kontempliramo o tome, a s druge strane to mora biti realni primjer našeg svjedočanstva, svaki dan. Trebamo se svaki dan upitati koliko sam zaista brat i koliko služim bratstvu.

Treće zavjetovanje je zajednica ili drugačije rečeno služenje zajednici. Bez djevičanstva i bratsko-sestrinskih odnosa neće biti ni zajednice. Djevičanstvo i bratstvo (odnosno sestrinstvo) služe i oplemenjuju zajednicu

Majka Božja služi ljudima i govori: ‘Djeco moja, tu sam za vas.’ Njena glavna misija je pomaganje, služenje, rađanje. Ako su naši roditelji takvi, onda bismo i mi trebali postati takvima. Tu smo na Zemlji zbog služenja drugima. Naše podobrenje, podjevičanstvovljenje ima smisla samo ako služi cilju stvaranja božanske zajednice na Zemlji. Bez istinskog služenja zajednici padamo u iskušenje služenja vlastitim narcisoidnim željama.

Kada govorimo o glazbi moramo se u svom srcu, u svom razumijevanju, iščupati iz muzikološke, dogmatske konstrukcije shvaćanja glazbe. U razumijevanju i slušanju glazbe mi smo mala djeca ili još gore od toga; tabula rasa koja je išarana, izgrebana, zagađena modernom glazbom i elementima zla koji prožimaju glazbu i glazbenike, poput droge i požude. Klasična glazba je pak prožeta s dogmatsko inetelektualnim interpretacijama, klasifikacijama i definicijama.

Da bi naše srce zatreperilo kada ga dotakne glazba Božanske sfere, koju nazivamo orfejskom glazbom, potrebno je očistiti se od utjecaja ovozemaljskog. Potrebna je osviještena, u slobodi odabrana katarza. Potrebna je glazbena katarza koja će pripremiti dušu za slušanje orfejske glazbe, inače će biti zatvoren kanal preko kojeg se najjače prenosi orfejska glazba.

Prema mitu, Orfejeva prostodušna, naivna, duboka i božanska glazba nije hranila samo nimfe, muze i radovala bogove, već je ta glazba i njemu samom otvorila vrata u Had. On je bio jedini koji je uspio ražalostiti, omekšati, smiriti čudovište Kerbera, psa sa tri glave koji je samim pogledom paralizirao strahom jadnu dušu koja se spuštala u svijet preminulih. Orfej ga je svojom glazbom smirio, prošao pored njega što je bilo neočekivano i za Aida i za sve stanovnike podzemlja.

Orfeja je oduvijek bilo na Zemlji. Krist predstavlja Orfeja, a Orfej je Krist u glazbi. Njih je bilo na Zemlji, samo što su ih, nažalost, nazivali skladateljima, glazbenicima. Isti su ih uokvirili u skolastičku, dogmatsku, muzičku, rimsku konstrukciju. To se dogodilo Mozartu, Haydnu, Beethovenu. Poznatog skladatelja Mozarta su Haydn i Čajkovski nazivali Kristom. No, toliko dugo dok ga doživljavamo kao skladatelja, slavnog kompozitora bečke škole, neće se otkriti Mozartova tajna. Naše shvaćanje Mozart na žalost nije adekvatno. Ono što nam je prenešeno u pogledu na Mozarta nije glazbeni Krist Mozart, nego mrtvi Mozart.

Ivanu Bogumilu dan je dar Orfeja. Njega ne možemo nazvati glazbenikom pošto ta riječ u sebi nosi ružnu konotaciju. Svatko se danas može nazvati glazbenikom i biti umjetnikom (popularno: ‘umjetnik slobodnog duha’). Ivan Bogumil nije glazbenik i ne treba ga tako prikazivati inače ćemo odmah pogriješiti, upasti u određeni kalup, rupu bez dna. On je Orfej 21. vijeka. Ivan Bogumil govori: ‘Ja ne sviram Mozarta, ja sviram izvor. Ne sviram Beethovena i Haydna. Istina je da su oni velikani među nama, ali ako ja sviram njih, biti ću poput knjižnog moljca. Ili je možda čak i bolje da to odradi neki robot.’

Za dublje razumijevanje ove teme preporučamo knjigu iz naše riznice: “Mozart Glazbeni Krist”.

Da bi se nešto reklo o nezemaljskoj dobroti potrebno ju je staviti u odnos s premudrosti, čistoćom i ljubavi.

Zašto je važno povezati premudrost i dobrotu? Premudrost predstavlja trezvenost, odnosno pomaže u razlikovanju dobra i zla. Premudrost određuje kome, koliko, kada i na koji način dati dobrotu. Bez premudrosti dobrotu ćemo pokloniti krivoj osobi dok je za pravu nećemo imati. Premudrost je izvor dobrih misli. Samo dobre misli rađaju dobre riječi i dobra djela.

Koja je veza dobrote i čistoće? Dobrota ima oslonac u čistoći. Bez čistoće dobrota gubi tlo pod nogama. Čistoća je kao podloga, kalup u kojem se dobrota može očuvati i kultivirati. Bez čistoće dobrota izgara brzo ali bez snage, kao papir. S čistoćom dobrota ima snagu i gori kao ugljen, snažno i postojano.

Dobrotu bez ljubavi gotovo je nemoguće zamisliti. Ali o kakvoj ljubavi je riječ? Riječ je o uzvišenoj nezemaljskoj ljubavi kakvu su svjedočili solovjetski preci i sam Krist. To je ljubav potpuno lišena vlastitog ega. Ona je opisana riječima voli bližnjega kao samoga sebe, daj život za bližnjega. Dobrota koja proizlazi iz takve požrtvovne ljubavi nadilazi granice racionalnosti. Čovjek u čijem srcu gori vatra ljubavi ne može a da ne služi i da ne daje sebe drugima. Takav čovjek je istinski dobar.

Dobrota koju pokušavamo spoznati i prakticirati dolazi iz svjetlosnih sfera premudrosti, čistoće i ljubavi. Pozvani smo omekšati vlastita srca, uranjati se u bogospis, u molitvu, pojednostaviti se, imati sluha za bližnjega. Pozvani smo u okrilje Bogomajke iz koje izranjaju oceani dobrote. Neka nam svaki dan započne sa zavjetom na vjernost Majci, neka nam svaki dan traje sa slavljenjem Majke, neka nam svaki dan završi sa zahvalom Majci.

Na početku duhovnog puta duša se treba upoznati i povezati sa što više novih bližnjih s braćom i sestrama, te primiti od njih iskrenu ljubav, dobrohotnost i darežljivost. Povezivanja s bratstvom i sestrinstvom podrazumijeva i povjeravanje. Bratstvo kao sabornom vodstvo vodi dušu na duhovnom putu.

Unutrašnji strah i nesigurnost su najveća prepreka na početku duhovnog puta. To je strah od povjeravanja, otvaranja i oslanjanja na bližnjega. Vjerojatno takvi strahovi vuku korijenje iz prošlosti odnosno iz trauma, izdaja i razočaranja kroz koje smo predhodno prošli. Duša stisnuta i skučena poziva se na junački viteški prodor i oslobađanje od unutrašnjeg mentalnog ropstva. Duhovni put podrazumijeva revnost i želju slijediti visoke duhovne ideale.

Važno je proanalizirati motivaciju dolaska u ekleziju. Dobra i iskrena motivacija je služenje Kraljici Nebeskoj i sudjelovanje u Njenoj misiji.

Motivacija može biti osjećaj da je ovdje dobra „vibra“ pa ću dolaziti da se napunim dobrom energijom. To je niska motivacija i s njome nećemo ništa postići. To će se raskrinkati već u prvoj napetoj situaciji. Takve napete situacije će dovesti do unutrašnjih primisli u stilu, prodaju se za neke dobre ljude a zapravo su grubi i bezobzirni.

Još jedan primjer loše motivacije može biti pronalazak potencijalnog životnog partnera u zajednici. Takve duše djeluju poput rodovih torpeda koje odvlače potencijalne svjetiljke u svoja rodova gnijezda.

Na braću se često spuštaju velike karizme i darovi (dar molitve, dar propovijedi, ozarenog uma, komentara objave, dar pastira, melkisedeka). Ipak ispod tih darova još uvijek se nalazi neočišćena ljudska priroda odnosno priroda koja je u procesu očišćenja. Novi brat, ali i duhovni pastir prolaze očišćenje. To je neprestani proces, sve do zadnjeg daha.

Nova duša najprije doživljava oduševljenje u prvom susretu s vanjskim karizmama a nakon toga u susretu s neočišćenom prirodom može doživjeti razočarenje. Takve situacije treba gledati bez osude, premudrost dopušta takve situacije i one služe u procesu iskrenog i obostranog pokajanja.

Ukratko preporuka je da se uronjavamo u objavu, meditativno čitamo kako bi riječ objave postala naša vodilja. Neka nam objava zamjeni prisustvo braće i sestara. No, ipak treba stremiti biti u kontaktu sa svjetiljkama, s revnom braćom i sestrama, a dobri duh, dobra Providnost će nas milosrdno, bezbolno, bez velikih tragedija provesti kroz životni put, te pokloniti vijenac Pobjednika.