U čemu je posljednja istina? Što je posljednja istina? Pomazanik govori da je nezamisliva dobrota prisutna na Zemlji. U tome i jest posljednja istina. No, gdje je nalazimo u čovjeku? Zašto nezamisliva? Ne vidimo je u nama samima, a kako bismo je onda mogli vidjeti u drugome.
Darwin i Augustin okupirali su cjelokupnu svijest čovječanstva. Darvinizam govori da je svako ljudsko ponašanje determinirano njegovim animalističkim nagonima; preživljavanje, razmnožavanje i dominacija. S druge strane stoji Augustin koji kaže da nismo životinje, već božja stvorenja, ali ne možemo, a da ne griješimo (‘non posse non peccare’). Time se zatvara bilo kakva perspektiva čovjekovog preobraženja.
I tako se jadan čovjek baca iz jedne krajnosti u drugu, od jednog zida do drugog. Ili degradira u prazan animalistički ateizam, izmišljajući koncepte, opravdanja i ograničenja za svoj animalizam, a zapravo daje pravo nadređenim kontrolirajućim institucijama: ‘Ja sam divlja životinja i treba me kontrolirati. Dajte mi još novih zakona jer čim mi ostavite malo prostora koji nije propisan zakonom, u meni će se probuditi zvijer’. Druga je krajnost: ‘moli za nas grešnike, sada i u času smrti naše’. Nama nema pomoći. Grešnici smo.
No, samo dobar, biofilijski, čovjekoljubivi dualizam predstavlja most izlaska iz začarane, sofisticirane klopke. Taj most je misaoni, srdačni, duševni i duhovni. Treba početi od dobre misli. Pomislimo da je nezamisliva dobrota ipak prisutna i zamisliva na Zemlji. Da, postoje nagoni i svi smo ih svjesni. Čim izađemo iz svetog bratsko-sestrinskog prostora, odmah stupimo nogom u kaljužu, tresnemo licem na zemlju. No, unatoč tome, u nama je prisutna vrhunska, nebeska, božanska dobrota koja u sebi sadrži svu sumu božanskih, univerzalnih kvaliteta.
Prvo dopustimo dobru, svijetlu misao koja će tada pokrenuti hrđave mehanizme, te provrtjeti ukočene kotače naših kresola. Kroz misao će se u srcu pojaviti jecaj, trzaj. Da, nezamisliva dobrota jest prisutna na Zemlji! Da, u tome jest posljednja istina! Ona je prisutna u nama samima, u bližnjem, u slavuju, pčelici, u okolini. Tek kada se uvjerimo u to, tada se ona počinje očitovati. Da, bit će tu škripanja, prigrijavanja i naprezanja, sve do pucanja. No, taj mehanizam će se početi aktivirati, raditi, te će, malo po malo iz jecaja srca doći želja koja će se formirati, te pretvoriti u žeđanje i cilj.
Poput misije i taj cilj poziva na put. Tako se misaoni most pretvara u srdačni, zatim u realni po kojem se mi preobražavamo u svijetlo biće, u bogodjetešce.