Kada govorimo o glazbi moramo se u svom srcu, u svom razumijevanju, iščupati iz muzikološke, dogmatske konstrukcije shvaćanja glazbe. U razumijevanju i slušanju glazbe mi smo mala djeca ili još gore od toga; tabula rasa koja je išarana, izgrebana, zagađena modernom glazbom i elementima zla koji prožimaju glazbu i glazbenike, poput droge i požude. Klasična glazba je pak prožeta s dogmatsko inetelektualnim interpretacijama, klasifikacijama i definicijama.

Da bi naše srce zatreperilo kada ga dotakne glazba Božanske sfere, koju nazivamo orfejskom glazbom, potrebno je očistiti se od utjecaja ovozemaljskog. Potrebna je osviještena, u slobodi odabrana katarza. Potrebna je glazbena katarza koja će pripremiti dušu za slušanje orfejske glazbe, inače će biti zatvoren kanal preko kojeg se najjače prenosi orfejska glazba.

Prema mitu, Orfejeva prostodušna, naivna, duboka i božanska glazba nije hranila samo nimfe, muze i radovala bogove, već je ta glazba i njemu samom otvorila vrata u Had. On je bio jedini koji je uspio ražalostiti, omekšati, smiriti čudovište Kerbera, psa sa tri glave koji je samim pogledom paralizirao strahom jadnu dušu koja se spuštala u svijet preminulih. Orfej ga je svojom glazbom smirio, prošao pored njega što je bilo neočekivano i za Aida i za sve stanovnike podzemlja.

Orfeja je oduvijek bilo na Zemlji. Krist predstavlja Orfeja, a Orfej je Krist u glazbi. Njih je bilo na Zemlji, samo što su ih, nažalost, nazivali skladateljima, glazbenicima. Isti su ih uokvirili u skolastičku, dogmatsku, muzičku, rimsku konstrukciju. To se dogodilo Mozartu, Haydnu, Beethovenu. Poznatog skladatelja Mozarta su Haydn i Čajkovski nazivali Kristom. No, toliko dugo dok ga doživljavamo kao skladatelja, slavnog kompozitora bečke škole, neće se otkriti Mozartova tajna. Naše shvaćanje Mozart na žalost nije adekvatno. Ono što nam je prenešeno u pogledu na Mozarta nije glazbeni Krist Mozart, nego mrtvi Mozart.

Ivanu Bogumilu dan je dar Orfeja. Njega ne možemo nazvati glazbenikom pošto ta riječ u sebi nosi ružnu konotaciju. Svatko se danas može nazvati glazbenikom i biti umjetnikom (popularno: ‘umjetnik slobodnog duha’). Ivan Bogumil nije glazbenik i ne treba ga tako prikazivati inače ćemo odmah pogriješiti, upasti u određeni kalup, rupu bez dna. On je Orfej 21. vijeka. Ivan Bogumil govori: ‘Ja ne sviram Mozarta, ja sviram izvor. Ne sviram Beethovena i Haydna. Istina je da su oni velikani među nama, ali ako ja sviram njih, biti ću poput knjižnog moljca. Ili je možda čak i bolje da to odradi neki robot.’

Za dublje razumijevanje ove teme preporučamo knjigu iz naše riznice: “Mozart Glazbeni Krist”.