U Hrvatskoj se bogumili pojavljuju oko X. ili na prijelazu u XI. stoljeće, kada je kršćanski institucionalni život u obalnom pojasu, a u zaleđu pogani. U dalmatinske gradove bogumilstvo je došlo iz Carigrada. Prva žarišta su slobodne gradske općine Splita, Trogira i Zadra, a glagoljica se širi i upotrebljava i u redovničkim krajevima. Objeda o krivici Hrvata za širenje „hereze“ zbog „Metodijeve nauke“, zbog preuzimanja iste i razvoja bosančice prelazi kasnije i na bosanske krstjane.
Osobit značaj među pisanim djelima ima evanđelje na bosančici koje je 1404. godine napisao krstjanin Hval negdje u Dalmaciji ili neposrednom zaleđu (Hvalovoevanđelje, tj. Zbornik krstjanina Hvala). Napisan je „črnilom i zlatom“ za velmožu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Prijepis je sa glagoljskog originala, a po ikonografskim osobinama je u krugu zapadnogotičke umjetnosti kasnog srednjeg vijeka i uzora u Dalmaciji i sjevernoj Italiji.
U Hrvatskoj u XI. stoljeću nije bilo zakona po kojima bi se sudilo. Vladar, njegova brojna pratnja i djed bogumilske crkve obilazili državna područja i usput pravedno rješavali sporove. Djed je bio član porote i imao veliki ugled i opće poštovanje u narodu. Naziv vrhovnog crkvenog bogumilskog poglavara (djed Hrvata) spominje se na nekoliko hrvatskih povijesnih spomenika, a isti ima i vrhovni poglavar – djed Crkve bosanske. Oba slijede svoga kralja i nemaju rezidenciju. Drugi je naslijedio prvog.
U X. i XI. stoljeću, u vrijeme papa Ivana X., Nikole II. i Aleksandra II., prisutni su začeci progona glagoljaša i bogumila/patarena učestalim pritiscima Katoličke crkve na glagoljaše i Grgura Ninskog, koji će uznemiriti stanje u čitavoj tadašnjoj Hrvatskoj. Dolazi do negodovanja, sukoba i podjele na dvije strane.
Tada su u Hrvatskoj veliku ulogu igrale narodna i klerikalna stranka. Potonja je u primorskom pojasu bila pod vodstvom romanskoga klera, a u Posavini pod mađarskim klerom. Većina naroda je na brojnijoj strani protivnika sinodalnih zaključaka crkvene reforme, uz koje su niže plemstvo, velemoži i niže domaće ruralno svećenstvo. Na suprotnoj strani su bili reformisti, koje su sačinjavali dvor, visoko plemstvo, viši kler i romanski žitelji. Jezgra razbuktalog pokreta sedmog desetljeća XI. stoljeća je na Krku.
Tijekom zabrana i progona u Dalmaciji, u Posavini se glagoljica mogla lakše održati jer nije bilo viših crkvenih vlasti, ali mađarski kralj Ladislav oko 1094. utemeljuje zagrebačku biskupiju i uvodi Ugarsku crkvu u Hrvatsku. Pristaše narodne stranke vođeni Petrom Svačićem pokušali su s otporom, koji je 1097. u Petrovom Gvozdu kod Petrinje slomljen, a Svačić ubijen. Pripadnici klerikalne stranke pod utjecajem Ugarske crkve sklopili su 1102. godine pacta conventa u Križevcima i pripojili kraljevinu Hrvatsku kraljevini Ugarskoj, nestaje hrvatska samostalnost i na prijestol dolazi vladar iz kuće Arpadovića.
Istaknutiji članovi narodne stranke, bogumili i njihove starješine te dio glagoljaškog svećenstva bježe u Bosnu. Bosna je bila zaštitnica bogumilima i iz drugih okolnih zemalja, progonjenih od Katoličke i Pravoslavne crkve. U dalmatinskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj bogumilstvo otada ipak neće nestati, no njegovo stanje sve više ovisi o Bosni. Dolazi do jednog građanskog spora s crkvom 1162. godine u Splitu kad je gradsko vijeće, da bi spriječilo gomilanje bogatstva u rukama crkve, donijelo odluku da se crkvi ne smiju ni darivati ni prodavati nekretnine. Dok Treći lateranski opći crkveni sabor 1179. godine donosi odluku o izopćenju krivovjeraca poput katara i patarena, bogumilima u Splitu prilazi mnoštvo građana. U Poljicama 1180. godine, pod vodstvom Kačića (hrvatski plemićki rod iz Omiša), poznatih bogumila, dolazi do kamenovanja splitskog nadbiskupa Rajnerija.
Također, izvori spominju da su u Zadru skoro svi plemići i starješine okruženi „nekom herezom“, da heretike dragovoljno primaju i štite prezirući nauk Katoličke crkve. U Zadru su živjela dvojica dalmatinskih heretika, braća Matija i Aristodije, sinovi nekog Grka Zorobabela, koji se u Zadar doselio iz Apulije. Od svoje mladosti bili su zadarski građani, a spominju se kao „odlični slikari i vrlo vješti u zlatarskoj umjetnosti“. Čini se da su vodili bogumile najprije u Zadru, a onda su istjerani i nastanili se u Splitu, gdje su postali predvodnici tog pokreta. Održavali su i dobre veze s Bosnom, u kojoj je za vrijeme bana Kulina bogumilstvo postalo vladajuća religija. Dovedeni su pred splitskog nadbiskupa Bernarda koji je bez uspjeha u njihovom odvraćanju od hereze. Bježe u Bosnu gdje ih prima bosanski ban Kulin.
Toma Arhiđakon u Historia Salonitana o njima piše: „Od đavla zavedeni, tako su bili ogrezli u bezdan heretičke zaraze da su ne samo zaslijepljena srca vjerovali bezbožnu herezu nego su je opakim ustima i propovijedali. Bernard otkrije da oni borave u Splitu i da su već mnoge zarazili trulim i pogubnim naučavanjem. Počne ih, pomalo blagim riječima, privlačiti katoličkom nauku, često ih pozivajući i bodreći. No oni su se heretičkom lukavošću činili nevješti, ne želeći se obratiti. Zbog toga nadbiskup dade da se odmah sav njihov imetak oduzme, a da se oni sputani lancem prokletstva istjeraju iz grada. Tada su se spomenuta braća, vidjevši da će ih zadesiti najveća kazna i štete, vratili pod zapovijed Crkve…“
Bogumili su protjerani iz Splita, a ista stvar se dešava u Trogiru. Pri tome su sva dobra koja su pripadala hereticima oduzeta a oni su prognani uz velike pogrde. Evo dokaza povezanosti dalmatinskih bogumila i bosanskih krstjana. Oni se intenziviraju nakon njihovog protjerivanja i nalaska utočišta u Bosni. Prema navodima iz pisama dukljanskog kneza Vukana papi Inocentu III. i Inocenta II. kralju Emeriku, vidljivo je da je bosanski ban Kulin te protjerane bogumile „srdačno primio“ i u njima vidio izvrsne katolike koje je nazvao kršćanima, u pravom smislu te riječi.
Dubrovački biskup Leonard 1202. godine za novog biskupa sufragana posvećuje svećenika glagoljaša, imenom Draganja. Pod biskupom Draganjom bogumilstvo se nesmetano širi, a i samo vodstvo bosanske biskupije bilo je pod bogumilima. Narodna imena dubrovačkih biskupa potvrđuje glagoljašku tradiciju. Njegovi prethodnici bili su Vladislav (oko 1141.), Milovan (oko 1151.), Radogost (oko 1171.), a nasljednici Bratoslav (1212.) i Vladimir (1223. do 1234.). Također, Dubrovnik je radi trgovine u Bosni slao poslovne trgovce u hiže (kuće) krstjana da u njima odsjedaju i čuvaju svoju robu i ugovore U Dubrovniku su početkom 1404. godine boravila dva starca: Mišljen i Bjelko. Prema izvorima, oni su bili pisari ili notari koji su prepisivali knjige za sebe ili ugledne bosanske velikaše i učestvovali u javnom životu zemlje.
Na grad Zadar čiji su stanovnici u to vrijeme prema mišljenju kroničara Tome Arhiđakona bili „heretičkim gnojem poškropljeni“, priprema se i vodi četvrta križarska vojna, predvođena Mlečanima. Branitelji su odolijevali daleko jačem neprijatelju punih pet dana, no nakon njihovog ulaska u luku i uz opsadu, svaki otpor bio je uzaludan. Grad se predao pod uvjetom da se poštede životi građana. Križari se nisu držali dogovora…sve pod izlikom borbe protiv heretika.
Kada su zastupnici krstjana potpisivali Izjavu o odreknuću, u Splitu su isto učinili stanoviti Matija i djed Rastudije. No samo formalno i prividno, jer su iza toga nastavili živjeti u bogumilstvu. Na prijelazu drugog u treće desetljeće XIII. stoljeća bogumilstvo u dalmatinskom pojasu opet je živo, a niti bogumili u Srbiji ne miruju. Održavaju se žive veze s Bosnom.
13. travnja 1221. godine papa Honorije III. svog legata šalje u Dalmaciju i Hrvatsku kako bi poradio da se omiški gusari i bogumili spriječe napadati križare. Iz doba kad su Omišani harali po splitskom polju i kad je papin legat Akoncije vodio protiv njih petogodišnji rat, sačuvala se bilješka iz koje se vidi da su u nekoj gusarskoj akciji blizu Ancone 1224. godine zajedno s Kačićima sudjelovali čak i neki splitski građani. I bijeg Akoncijev iz Splita upućuje na to da je u gradu morala postojati jaka stranka koja je bila za suradnju s Kačićima. Tu je stranku vezalo s Omišanima možda zajedničko porijeklo, seljačko osjećanje, ali i bogumilsko/patarensko učenje.
Iste godine Splićani će za svog gradskog kneza izabrati hrvatskog plemića Višana, koji je bio „zaštitnik heretika“ (fautor hereticorum). Čini se da je bogumilski val, pod utjecajima iz Bosne, tada opet zapljusnuo Dalmaciju. Jedan zapadni izvor iz 1223. godine tvrdi da se na „granicama Bugarske, Hrvatske i Dalmacije blizu ugarske nacije“ nalazio neki antipapa koji je bio na čelu svih bogumila, a slao je svoga vikara čak u Toulouse. Kasnije papa šalje ugarsko-hrvatskog kralja Andriju II. (1205.-1235.) da ondje povede snažnu križarsku vojnu, nakon koje su Omišani potučeni.
Splitski katolički kler niti 1225. godine nije mogao spriječiti građane da za svoga kneza izaberu plemića bogumila, ovog puta humskog kneza Petra. Namjeru klera, koji knezu Petru nije dopustio da uči u crkvu građani su suzbili vrlo energično. Navalili su na crkvu, otvorili je i silom u nju uveli novog kneza. U napetoj atmosferi na scenu stupa papin legat Akoncije, otprije poznat kao organizator rata protiv Kačića, huškajući kler na otvoreni otpor. Pošto su građani taj otpor odbili i teško „uvrijedili“ crkvu, legat Akoncije, bježeći iz Splita, u ime pape kažnjava grad Split interdiktom. Kazna je trajala gotovo godinu dana, a crkve su bile zatvorene i u njima nije bilo bogoslužja.
Na kraju je ipak došlo do protjerivanja bogumila/patarena iz Hrvatske, koji s vremenom nestaju iz duhovnog obzora Hrvata, osim možda u nekim crkvenim, političkim, književnim ili povjesničarskim krugovima, od XVIII. stoljeća na ovamo, sve do pojave sadašnjeg živog Bogumilskog centra i duhovnosti koja se živi i odvija in vivo!
(Izvor: V. Mičetić, Bogumili su vječni)