Mnoge crkve i umjetnička djela inspirirani su i nazvani po bezgrešnom začeću. Ono se spominje u Bibliji, o njemu su vođene rasprave i donesene crkvene dogme. Blagdan bezgrešnog začeća postoji u kalendaru katoličke crkve. Majka Božja je u svojoj objavi 1858. godine u Lourdesu rekla ‘Je suis l’Immaculée Conception’, što znači ‘Ja sam neporočno začeće’. No unatoč svemu, ono ostaje tajnovit, mistični pojam, skriven i neobjašnjiv za modernog čovjeka.
U gotovo svakoj objavi Majka Božja nas poziva na dublje uronjavanje u otajstvo neporočnog začeća. Da bismo to postigli, nužno je prihvatiti postulat o izvornoj neporočnosti čovjeka. U teološkom sukobu Pelagija i Augustina prevladala je Augustinova teza da je čovjek palo biće koje ne može, a da ne griješi. Naša škola bliža je Pelagijevom učenju koje govori da čovjek, koliko god bio grešan, zadržava neokaljanu nutarnju prirodu. Po Augustinovoj naredbi Pelagije je bio likvidiran, a njegovo učenje izbrisano iz povijesti. Posljedice toga osjećamo i danas.
Jako je važno doživjeti vlastitu objavu, otkrivenje svoje izvorne neporočnosti. Time sve počinje. Neporočno začeće je moguće samo u krilu naše Nebeske Majke. Daljnje formiranje, stasanje, misionarstvo dolaze tek nakon neporočnog začeća.
Hodamo po svijetu traumatizirani i ranjeni, noseći duboku zabranu pogleda na sebe kao na božansko i bezgrešno biće. Doživljaj izvorne neokaljane prirode je proces bezgrešnog začeća.
No, mi smo nažalost u grču, a grč je trauma. Neporočno začeće, kao ulazak u srce Bogomajke i boravak u njemu, za nas je prilično neostvariv čin. Zašto je tako? Naša molitva, kontemplacija, bogorazmišljanje, euharistija, otajstvo u kojem sudjelujemo još uvijek imaju izvanjski karakter. Gradimo izvanjski odnos s Bogomajkom. Na neki način smo se odrekli crnila grehocentrizma, no naš je život još uvijek s Bogomajkom, a ne u Bogomajci! Kada bismo bili u Njoj, onda bi nas Ona formirala i pokrivala sa svih strana, bili bismo neprestano u Njenoj svjetlosti.