Bogumili

Bogumili

☰

Kategorija: O nama

  • Praksa

    Praksa

    Gašenje požude

    Da bi postao čist, prijeko je potrebno ugasiti “župel”, žarište požude. Posljedica preoblikovanja bila je zatvaranje duhovnog srca i otvaranje župela – žarišta požudnog raspaljivanja. Žarište požude mora biti u potpunosti ugašeno. To se naziva djevičanstvo.

    Djevičanstvenik nije onaj, koji se samo zavjetuje, već onaj u kojeg je ugašeno požudno žarište. Može kod duhovnog tragača proći i pedeset godina, a da požudno žarište ne bude ugašeno. U tome dobro pomaže kupanje u posvećenoj ledenoj vodi, a posebno u svetom izvoru. Po kupanju, s potpunim uronjavanjem u svetu vodu, kod revnosnika se gasi abdomenski oganj i očituje anđeoski lik. Kako to ima nedugo trajanje potrebno je redovito ponavljati istu praksu, poželjno više puta dnevno.

    Klanjanje

    Jedna od najvažnijih bogumilskih praksi je klanjanje. Prisutno je u većini duhovnih tradicija svijeta. Sadrži dva aspekta: negativni i pozitivni. Negativni aspekt klanjanja je u tome što se uz njegovu pomoć praštaju grijesi. Radi toga, klanjanje se vrši s dubokim progledavanjem na počinjene greške i zlo, osvještavanjem njihovih posljedica i iskrenim kajanjem. Bogumili uče da se sa svakim klanjenjem prašta jedna zla misao, sa sto klanjanja prašta se jedan zao čin a sa pet stotina prašta se teži grijeh. Po tome klanjanje služi kao vrhunski ključ za brisanje nečiste prošlosti.

    Pozitivni aspekt je u tome što se tijekom klanjanja otvara duhovno srce, aktivira se duhovno tijelo, molitelj dobiva krila duhovnog poleta. Bogumilska majka Eufrozinija naglašavala je isključivu snagu i moć klanjanja. Tvrdila je da nakon jedne tisuće klanjanja molitelj napušta ovozemaljsko prostranstvo, nakon dvije tisuće hoda po nebesima u duhovnom tijelu i kontemplira svece, nakon pet tisuća klanjanja poziva se u najsvetiju svetinju i razgovara sa Svevišnjim.

    Introspekcija

    Kako postati nesvjetovan u uvjetima ovog svijeta? Prije svega potrebno je prihvatiti našu vijest o adaptacijskom preoblikovanju, kojeg su prošle besmrtne duše kod utjelovljenja na zemlju. Dok se znanje o adaptacijskom preoblikovanju ne smjesti u fokus spoznaje, vi ne možete voditi pravu bitku. Svaka borba s grijesima je uzaludna, dok ne uvidite korijen poraza, najdublje se ne pokajete i ne istrgnete preoblikovanje, brišući sve njegove pečate. Da bi postao čisti bogumil, treba potpuno izići iz poretka ovog svijeta, čiji su simboli; požuda, uzurpacija svih vidova, mamona i materijalizam. Savijest, um, sastavi, srce – čine da čitavo biće sjaji čistoćom! To nije samo odricanje od kneza ovog svijeta (rex-mundi), već potpuna metanoja, preporod svega bića, novo nutarnje rođenje.

    Katarza

    Katarza je neophodna i najvažnija tema (mnogo dublja struktura od pokajanja, pokajanje je podređeno katarzi). To je najdublja pročišćenost od posljedica adaptacijskog preoblikovanja. Katarza tisuću puta nadilazi pokajanje. Katarza je više, iznad i dublje od pokajanja. Katarza je progledavanje na adaptacijsko preoblikovanje, osvješćivanje njegovih tragičnih posljedica i egzorcističko istjerivanje kneza ovoga svijeta iz nutarnjih zamaka. Neophodno je tisuću puta oprati se u bijelim kupeljama katarze, u bazenu iscijeljujućih suza Prečiste Djevice.
    Bogumili su majstori pročišćenja. Tko prima naše učenje, nauku – čisti se i postaje blažen, shvaća najviše tajne, postaje sretan i hrani se od neraspadivog blaga, o kojem je Krist govorio u svojim zemaljskim danima.

    Pročitaj još…

    Katarza zahtjeva dva stupnja:

    Nakon prvog stupnja katarze, slijedi ono, što su u srednjem vijeku nazivali “studia divina”, božanska studija (ne u skolastičkom smislu, nego drugačija nauka), koja dovodi k iluminacijskom ozarenju dobrog čovjeka, a s njim se otkrivaju 144 njegova nutarnja zamka. Najplodonosniji stupanj katarze je svjetlocentričan, s ulaskom svjetla, čovjek se pere, čisti, grješna prljavština konačno odlazi s njega, himere iščezavaju bez traga.

    početni stupanj dodiruje negativno – to je ono što su teogamiti, a kasnije bogumili nazvali zao-čovjek. Zao-čovjek je u drugom adaptacijskom preoblikovanju. Važno je zlog-čovjeka izmjeniti u milog-čovjeka. Lucifer je u svojem grjehocentričnom oblikovanju načinio zlog, skrivenog i potrebno je iluminacijsko pokajanje, razotkrivanje sveukupnog nutarnjeg (zapravo svjetovnog) zla, kojeg je čovjek zatvorio u sebi. Početi uviđati u sebi oholost, požudu, sebičnost, uzurpaciju, zavist, materijalizam, izdaju, ništavnost, bezvoljnost (tisuće grijeha!) moguće je samo kod spoznaje korijena zablude i izopačenosti.

    Samim tim prvi stupanj katarze je grjehocentričan. To je fiksacija na grijeh i čišćenje od njih. Zašto je nužno pročišćenje? Da bi se poslije zlog-čovjeka otkrila dobrota čovjeka – skrovište dobrog, zapečaćenog i skrivenog. A u njemu – je Otac, Majka, Sin Krist, Duh Sveti, velika crkva ljubavi i sunčana Bogocivilizacija III.

    Gašenje požude

    Da bi postao čist, prijeko je potrebno ugasiti “župel”, žarište požude. Posljedica preoblikovanja bila je zatvaranje duhovnog srca i otvaranje župela – žarišta požudnog raspaljivanja. Žarište požude mora biti u potpunosti ugašeno. To se naziva djevičanstvo.

    Djevičanstvenik nije onaj, koji se samo zavjetuje, već onaj u kojeg je ugašeno požudno žarište. Može kod duhovnog tragača proći i pedeset godina, a da požudno žarište ne bude ugašeno. U tome dobro pomaže kupanje u posvećenoj ledenoj vodi, a posebno u svetom izvoru. Po kupanju, s potpunim uronjavanjem u svetu vodu, kod revnosnika se gasi abdomenski oganj i očituje anđeoski lik. Kako to ima nedugo trajanje potrebno je redovito ponavljati istu praksu, poželjno više puta dnevno.

    Klanjanje

    Jedna od najvažnijih bogumilskih praksi je klanjanje. Prisutno je u većini duhovnih tradicija svijeta. Sadrži dva aspekta: negativni i pozitivni. Negativni aspekt klanjanja je u tome što se uz njegovu pomoć praštaju grijesi. Radi toga, klanjanje se vrši s dubokim progledavanjem na počinjene greške i zlo, osvještavanjem njihovih posljedica i iskrenim kajanjem. Bogumili uče da se sa svakim klanjenjem prašta jedna zla misao, sa sto klanjanja prašta se jedan zao čin a sa pet stotina prašta se teži grijeh. Po tome klanjanje služi kao vrhunski ključ za brisanje nečiste prošlosti.

    Pozitivni aspekt je u tome što se tijekom klanjanja otvara duhovno srce, aktivira se duhovno tijelo, molitelj dobiva krila duhovnog poleta. Bogumilska majka Eufrozinija naglašavala je isključivu snagu i moć klanjanja. Tvrdila je da nakon jedne tisuće klanjanja molitelj napušta ovozemaljsko prostranstvo, nakon dvije tisuće hoda po nebesima u duhovnom tijelu i kontemplira svece, nakon pet tisuća klanjanja poziva se u najsvetiju svetinju i razgovara sa Svevišnjim.

    Introspekcija

    Kako postati nesvjetovan u uvjetima ovog svijeta? Prije svega potrebno je prihvatiti našu vijest o adaptacijskom preoblikovanju, kojeg su prošle besmrtne duše kod utjelovljenja na zemlju. Dok se znanje o adaptacijskom preoblikovanju ne smjesti u fokus spoznaje, vi ne možete voditi pravu bitku. Svaka borba s grijesima je uzaludna, dok ne uvidite korijen poraza, najdublje se ne pokajete i ne istrgnete preoblikovanje, brišući sve njegove pečate. Da bi postao čisti bogumil, treba potpuno izići iz poretka ovog svijeta, čiji su simboli; požuda, uzurpacija svih vidova, mamona i materijalizam. Savijest, um, sastavi, srce – čine da čitavo biće sjaji čistoćom! To nije samo odricanje od kneza ovog svijeta (rex-mundi), već potpuna metanoja, preporod svega bića, novo nutarnje rođenje.

    Katarza

    Katarza je neophodna i najvažnija tema (mnogo dublja struktura od pokajanja, pokajanje je podređeno katarzi). To je najdublja pročišćenost od posljedica adaptacijskog preoblikovanja. Katarza tisuću puta nadilazi pokajanje. Katarza je više, iznad i dublje od pokajanja. Katarza je progledavanje na adaptacijsko preoblikovanje, osvješćivanje njegovih tragičnih posljedica i egzorcističko istjerivanje kneza ovoga svijeta iz nutarnjih zamaka. Neophodno je tisuću puta oprati se u bijelim kupeljama katarze, u bazenu iscijeljujućih suza Prečiste Djevice.
    Bogumili su majstori pročišćenja. Tko prima naše učenje, nauku – čisti se i postaje blažen, shvaća najviše tajne, postaje sretan i hrani se od neraspadivog blaga, o kojem je Krist govorio u svojim zemaljskim danima.

    Pročitaj još…

    Katarza zahtjeva dva stupnja:

    Nakon prvog stupnja katarze, slijedi ono, što su u srednjem vijeku nazivali “studia divina”, božanska studija (ne u skolastičkom smislu, nego drugačija nauka), koja dovodi k iluminacijskom ozarenju dobrog čovjeka, a s njim se otkrivaju 144 njegova nutarnja zamka. Najplodonosniji stupanj katarze je svjetlocentričan, s ulaskom svjetla, čovjek se pere, čisti, grješna prljavština konačno odlazi s njega, himere iščezavaju bez traga.

    početni stupanj dodiruje negativno – to je ono što su teogamiti, a kasnije bogumili nazvali zao-čovjek. Zao-čovjek je u drugom adaptacijskom preoblikovanju. Važno je zlog-čovjeka izmjeniti u milog-čovjeka. Lucifer je u svojem grjehocentričnom oblikovanju načinio zlog, skrivenog i potrebno je iluminacijsko pokajanje, razotkrivanje sveukupnog nutarnjeg (zapravo svjetovnog) zla, kojeg je čovjek zatvorio u sebi. Početi uviđati u sebi oholost, požudu, sebičnost, uzurpaciju, zavist, materijalizam, izdaju, ništavnost, bezvoljnost (tisuće grijeha!) moguće je samo kod spoznaje korijena zablude i izopačenosti.

    Samim tim prvi stupanj katarze je grjehocentričan. To je fiksacija na grijeh i čišćenje od njih. Zašto je nužno pročišćenje? Da bi se poslije zlog-čovjeka otkrila dobrota čovjeka – skrovište dobrog, zapečaćenog i skrivenog. A u njemu – je Otac, Majka, Sin Krist, Duh Sveti, velika crkva ljubavi i sunčana Bogocivilizacija III.

  • Učenje

    Učenje

    BOG

    Bogumilski sustav vjerovanja potječe iz zoroastrizma i ranog kršćanstva koje se temeljilo na Ivanovom evanđelju. Bogumili vjeruju u dobrog Boga, nebeskog Oca, slijede Krista te su posvećeni Kraljici Nebeskoj kao i Bogumilskim svecima, uživajući njihovu zaštitu.

    Bogumili vjeruju da je vrhovno božanstvo Dobri Otac, objekt obožavanja kojem ljutnja, osuda, kažnjavanje ili okrutnost nisu obilježja. Prema Sv. Ivanu: „…Bog je svjetlost, i tame u njemu nema nikakve.”(1. Ivanova 1,5); „Bog je ljubav, i koji ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog ostaje u njemu.“ (1. Ivanova 4,16).

    STVARANJE

    Prema bogumilskoj predaji, Dobri Otac stvorio je savršen svijet i sva su stvorenja bila savršena sve do tragedije Pada. Lucifer, prvi anđeo, pobunio se protiv Oca te je napustio prostranstvo savršenog Kraljevstva. On je stvorio materijalnu dimenziju i zaveo anđele iz nižih nebesa da ga slijede u materijalni svijet.

    Prema predaji, ovi anđeli su pretvoreni u zvijezde i planete, životinje i biljke. Dakle, oni su dualistički i u sebi istovremeno sadrže dvije prirode: jedna je originalna, božanska i vječna, a druga je pala (korumpirana i smrtna).

    ČOVJEK

    Bogumili vjeruju da je čovjek rođen iz Božanske prirode i u početku je bio savršen, neokaljan. Ali je pao pod iskušenjem Lucifera i bio je preoblikovan te je naselio materijalnu dimenziju. Današnji čovjek se sastoji od dva dijela: od izvorne božanske besmrtne duše, stvorene od Dobrog Oca i prema njegovom liku, a drugi dio je smrtno materijalno tijelo. Identificirajući se sa raspadljivim tijelom, čovjek je ujedno zaboravio na svoje porijeklo i na svoju besmrtnu božansku prirodu. Dobri Otac šalje na Zemlju Krista i Kristove, pomazanike, nositelje Duha Svetoga, kako bi se pod njihovim svjetlom u čovjeku probudilo sjećanje na božansko porijeklo. Čovjek se poziva na divinizaciju, postati Bogočovjek, odnosno vratiti se u svoje originalno stanje.

    KRIST

    Riječ „Krist“ vuče porijeklo iz grčke riječi „Hrestos“, čije značenje je Pomazanik, odnosno onaj koji donosi „pomazanje“. Bogumili smatraju da je Isus Krist bio najveći pomazanik Dobrog Oca i da je ujedno stariji brat svake ljudske duše. Na ovaj svijet je došao putem Bezgrešnog začeća, noseći ljudima Božansko svjetlo i pomažući im na taj način da povrate svoj božanski original i ponovo uspostave izvorni odnos s Nebeskim Ocem. Bogumili vjeruju da Dobri Otac na Zemlju neprekidno šalje Kristove (Hrestose), pomazanike, kako bi probudili čovjeka i vratili ga u Kraljevstvo Oca.

    KATARZA

    Osnova Bogumilske prakse je katarza: duboko i potpuno pročišćenje čovjeka, koje postupno prosvjetljuje njegovu negativnu stranu i probuđuje božansku prirodu. Katarza se odvija pod vodstvom duhovnika, uključuje introspekciju, analizu i pokajanje. Bogumilsko pokajanje u sebi nema nikakvih elemenata strašnog suda niti straha pred autoritarnim sucem. Katarza je uvijek pozitivna i pretpostavlja preobrazbu cjelokupnog ljudskog bića.

    DUH SVETI

    Prema bogumilskom učenju Duh Sveti označava projavljenost, emanaciju Dobrog Boga na Zemlji. Cilj duhovnog revnosnika na bogumilskom putu je steći Duha Svetoga, odnosno akumulirati blagodat Svevišnjega. Osnovni stupnjevi sjecanja duha su: početnik, prosvjetljeni i starec. Početnik spoznaje djelovanje Duha i njegovih zakona, prosvjetljeni posjeduje darove Duha (karizme), a u starecu prebiva punina Duha.

    KONSOLAMENTUM

    Konsolamentum je utješenje duše u trenutku njenog obraćenja, otajstvo spuštanja milosti Duha Svetoga uz istovremeno otkrivenje Dobrog Boga, milosrdnog i beskrajno ljubećeg Oca. Događa se isključivo u prisustvu bogumilskog pastira (pastirice), nositelja Duha Svetoga.

    BOGUMILSKE VRIJEDNOSTI

    Bogumilska duhovnost i doktrina donose čovječanstvu učinkovite ključeve poštivanja i tolerancije ljudi različitih religija i sustava vjerovanja, jer prema Bogumilima, čovjek je središnji objekt služenja, bez obzira na vjeru, spol ili nacionalnost. Bogumilski sustav vjerovanja temeljio se na ravnopravnosti žena i muškaraca, na čovjekoljublju i demokraciji, kako tijekom srednjovjekovnog razdoblja tako i danas. Bogumili aktivno sudjeluju u formiranju nenasilnog svijeta i uspostavljanju mira. Bogumilska doktrina doživljava čovječanstvo kao jedno veliko bratstvo.

    Bogumilstvo aktivno sudjeluje u formiranju obrane društvenog morala, poštivanja života ljudi, životinja i svih ostalih oblika života u prirodi.

    Bogumili smatraju da je svako ljudsko biće potencijalni Bogočovjek te ga potiču da postane čist. Cilj Bogumilskog duhovnog puta je umnoženje dobrote.

    Osam osnovnih Bogumilskih vrlina su: Mudrost, Ljubav, Dobrota, Čistoća, Milosrđe, Mir, Harmonija i Ljepota.

    Cilj svakog Bogumila je steći ove kreposti te ih podijeliti s ljudima.

    TREĆI PUT

    Bogumili slijede treći put. Rim i Bizant možemo nazvati prvim putem, s njihovim farizejstvom, inkvizicijom, blasfemijom protiv Krista i klevetom na Duha Svetoga. “New Age” možemo nazvati drugim putem, koji ni u čemu ne popušta Rimu, no ipak mu danas pruža ruku. Astralna dimenzija sadrži u sebi kozmičke civilizacije koje mi smatramo iskvarenima.

    Naš put je treći. Nemamo doticaja s “New Age-om” niti s Rimskim farizejstvom. Učimo o Ocu čiste ljubavi. Mi smo “lovor koji je zazelenio” nakon 700 godina. Bogumili smo koji silaze s nebesa. Dobri ljudi, dobrohoti, žitelji nove božanske civilizacije.

    ŽIVOT NAKON SMRTI?

    Bogumili vjeruju da smrt ne postoji. Duša je vječna i nakon zemaljskog života transcendira u drugi svijet ili se ponovno utjelovljuje na Zemlju. Ovisno o svom zemaljskom životu, svaka ljudska duša zadobiva određenu sudbinu (udio). Bogumili smatraju da je život na Zemlji svojevrsna klopka za dušu stoga pozitivno pristupaju smrti. Vjeruju u mogućnost ponovnog utjelovljenja te u mogućnost promjene svoje sudbine.

    DUALIZAM

    Dualizam uči o dvama krajnjim i nesvodivim počelima (dobro i zlo, duh i tvar, duša i tijelo, svjetlost i tama itd.), koja su u međusobnoj borbi. Prisutan je u zoroastrizmu, gnosticizmu, manihejstvu i sljedbama ranoga kršćanstva, a oživljen je u srednjevjekovnim pokretima bogumila, katara, patarena i drugih. Za monoteizam (vjerovanje u jednoga Boga, koji sve stvara, uzdržava i svime upravlja), „heretička“ misao o dva Boga (dobra i zla), dva međusobno nepomirljiva principa, je opasna. Urušava opstojnost jednog svemogućeg tvorca svijeta, a prisutan je i problem teodiceje (postojanje zla u svijetu). Zdravorazumski, zlo ne može biti u svijetu stvorenom od savršenog i dobrog bića.

    Pročitaj još…

    U fokusu kršćanskog monoteizma je pali, pobijeđeni čovjek, u normalnom grešnom stanju. Bog i čovjek su u odnosu gospodara i roba. Zbog prvog grijeha neposluha, čovjek je naslijedio kaznu i krivnju. Stalno gubi bitku s grijesima, slobodnom voljom napušta Boga, usmjeren je protiv naravnog reda, a njegova volja postaje zla. Po istočnom grijehu, umnožava se svjetsko zlo. Bog gospodar kažnjava čovjeka zbog kršenja zabrane i začinje zlo kao kaznu. U monoteizmu se govori o dobru i zlu iz gledišta ćudoređa, a ne o zlu naprosto, kao lišenosti razumskog dobra, onoga što biću manjka. Krivi se čovjekova slobodno voljna djelatnost zbog nedostatka usmjerenja usklađenog s razumom. Uzrok zla je njegov nositelj, lišen dobra. Zlo potvrđuje egzistenciju dobra. Zlo ima svoj uzrok jedino „stjecajem okolnosti“.

    Volja čovjekova, dobro po sebi, „stjecajem okolnosti“ je uzrok zla. Zato čovjek nije potpun, nego deformiran: „egzistira“, no „ne postoji“ bez stvarnog dobra. Veze ipak nisu pokidane: čovjek je vezan za dobro. Milošću, nesavršen čovjek teži svom savršenom ispunjenju. No, i spašen, on ostaje u grijehu. Grijeh postoji potvrđujući dobro, a nosi ga čovjek obilježen nesavršenošću pale naravi.
    Bogumilski pogled dijametralno je suprotan. U fokusu bogumilskog ili manihejskog „dualizma“. je poboženi čovjek u kojem ne obitava zlo, bogočovjek, sin dobroga Oca, vječno Božje biće rođeno odozgo s neba, koje iz nutrine izlazi van. Počiva na asketski strastvenom misticizmu, na pobjedi nad duhom gospodara ovoga svijeta. Uzor postizanja svetosti mu je dobri Otac – tvorac svega dobra, čišćenje i oslobađanje uma i tijela od poročnih sastava i od tvorca svega zla. Pad i uzdignuće iz grijeha je pad i uzdignuće konkretnog jedinstvenog čovjeka. Um i tijelo, duh i materija pulsiraju skupa s duhovnim srcem i oslobađaju čovjeka od tjelesno-materijalnih djela, istočnog grijeha, čime on postaje duhovan, intimno povezan s dobrim Ocem i njegovim kraljevstvom.
    Do novog čovjeka dobrote, a ne deformacije i baštinjene krivice, dolazi se novim obraćenjem i neporočnim rođenjem, preko „nemoći“ u svijetu ulazi se u „dualističku“ borbu sa svijetom i grijesima u njemu. Slično, dualistički, mnogi sveci i mistici velikih konfesija, koji se nisu mirili s duhom ovoga svijeta, prolazili su vlastiti put pročišćenja u svojoj „nemoći“ u svijetu i bili su proganjani.

    Svetačka i bogumilska strastna mistika i katarza uvažavanje je misterioznosti ovozemaljskog života kao života u bogocivilizaciji u vječnosti vremena. Sigurnost u tome daje vjera koja preskače zlo, a ne suvremeni svijet, koja prihvaća jednoga dobroga Boga, a odbacuje ono što nije od Njegova Duha. Svijet se ne transcendira, priznaje se njegova misterioznost, a obećanje nevidljivih stvarnosti zaslužuje se vlastitim djelovanjem i primjerom.

    (Izvor: V. Mičetić, Bogumili su vječni)

    ADAPTACIJSKO PREOBLIKOVANJE

    Adaptacijsko preoblikovanje je proces nelegitimne i negativne adaptacije čovjeka kroz promjene sastava koju je Elohim (knez ovoga svijeta) nameće svakom bogočovjeku pri njegovom utjelovljenju na zemlji. Njegov je cilj obmanuti dušu, ući u njezinu nutrinu i izvršiti oskvrnuće bogočovjeka, stavljajući svoje grešne sastave (uzurpaciju, požudu, mamonu, strah). Tragedija je u tome što duše daju pristanak na taj čin preoblikovanja. Ono se nastavlja i nakon utjelovljenja i traje sve dok se duša ne probudi i progleda.

    Pročitaj još…

    Već rođen na nebesima od posljednje kapi ljubavi Svevišnjega, bogočovjek kod utjelovljenja na zemlji biva presretnuta od kneza ovog svijeta. U bibliji on se spiminje pod imenom “Jahve”, “Elohim”. Pod izlikom zaštite od zla i iskušenja u materijalnom svijetu, knez ovoga svijeta predlaže bogočovjeku da primi od njega adaptacijsko preoblikovanje. Ne sluteći obmanu, duša daje dobrovoljnu suglasnost, i Jahve oduzima neporočne sastave, utiskujući svoje grešne. Utjelovivši se na Zemlji u preoblikovanju Elohima, čovjek postaje pomiješan, zbog zablude, svojim ocem priznaje kneza ovog svijeta, zaboravivši na istinskog Nebeskog Oca i rodni dom.

    Milijarde duša u posljednja tri i pol tisućljeća prošli su to općepoznato nezakonito preoblikovanje, priznavajući pogrešno svojim bogom, ocem i stvoriteljem kneza ovoga svijeta. Suvremenim kršćanima, muslimanima, židovima i predstavnicima drugih konfesija predstoji: Drugo obraćenje, vezano s progledavanjem na veliku obmanu i preoblikovanje od kneza ovog svijeta, odricanje od njega i spoznavanje istinskog Oca i Majke.

    BOG

    Bogumilski sustav vjerovanja potječe iz zoroastrizma i ranog kršćanstva koje se temeljilo na Ivanovom evanđelju. Bogumili vjeruju u dobrog Boga, nebeskog Oca, slijede Krista te su posvećeni Kraljici Nebeskoj kao i Bogumilskim svecima, uživajući njihovu zaštitu.

    Bogumili vjeruju da je vrhovno božanstvo Dobri Otac, objekt obožavanja kojem ljutnja, osuda, kažnjavanje ili okrutnost nisu obilježja. Prema Sv. Ivanu: „…Bog je svjetlost, i tame u njemu nema nikakve.”(1. Ivanova 1,5); „Bog je ljubav, i koji ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog ostaje u njemu.“ (1. Ivanova 4,16).

    STVARANJE

    Prema bogumilskoj predaji, Dobri Otac stvorio je savršen svijet i sva su stvorenja bila savršena sve do tragedije Pada. Lucifer, prvi anđeo, pobunio se protiv Oca te je napustio prostranstvo savršenog Kraljevstva. On je stvorio materijalnu dimenziju i zaveo anđele iz nižih nebesa da ga slijede u materijalni svijet.

    Prema predaji, ovi anđeli su pretvoreni u zvijezde i planete, životinje i biljke. Dakle, oni su dualistički i u sebi istovremeno sadrže dvije prirode: jedna je originalna, božanska i vječna, a druga je pala (korumpirana i smrtna).

    ČOVJEK

    Bogumili vjeruju da je čovjek rođen iz Božanske prirode i u početku je bio savršen, neokaljan. Ali je pao pod iskušenjem Lucifera i bio je preoblikovan te je naselio materijalnu dimenziju. Današnji čovjek se sastoji od dva dijela: od izvorne božanske besmrtne duše, stvorene od Dobrog Oca i prema njegovom liku, a drugi dio je smrtno materijalno tijelo. Identificirajući se sa raspadljivim tijelom, čovjek je ujedno zaboravio na svoje porijeklo i na svoju besmrtnu božansku prirodu. Dobri Otac šalje na Zemlju Krista i Kristove, pomazanike, nositelje Duha Svetoga, kako bi se pod njihovim svjetlom u čovjeku probudilo sjećanje na božansko porijeklo. Čovjek se poziva na divinizaciju, postati Bogočovjek, odnosno vratiti se u svoje originalno stanje.

    KRIST

    Riječ „Krist“ vuče porijeklo iz grčke riječi „Hrestos“, čije značenje je Pomazanik, odnosno onaj koji donosi „pomazanje“. Bogumili smatraju da je Isus Krist bio najveći pomazanik Dobrog Oca i da je ujedno stariji brat svake ljudske duše. Na ovaj svijet je došao putem Bezgrešnog začeća, noseći ljudima Božansko svjetlo i pomažući im na taj način da povrate svoj božanski original i ponovo uspostave izvorni odnos s Nebeskim Ocem. Bogumili vjeruju da Dobri Otac na Zemlju neprekidno šalje Kristove (Hrestose), pomazanike, kako bi probudili čovjeka i vratili ga u Kraljevstvo Oca.

    KATARZA

    Osnova Bogumilske prakse je katarza: duboko i potpuno pročišćenje čovjeka, koje postupno prosvjetljuje njegovu negativnu stranu i probuđuje božansku prirodu. Katarza se odvija pod vodstvom duhovnika, uključuje introspekciju, analizu i pokajanje. Bogumilsko pokajanje u sebi nema nikakvih elemenata strašnog suda niti straha pred autoritarnim sucem. Katarza je uvijek pozitivna i pretpostavlja preobrazbu cjelokupnog ljudskog bića.

    DUH SVETI

    Prema bogumilskom učenju Duh Sveti označava projavljenost, emanaciju Dobrog Boga na Zemlji. Cilj duhovnog revnosnika na bogumilskom putu je steći Duha Svetoga, odnosno akumulirati blagodat Svevišnjega. Osnovni stupnjevi sjecanja duha su: početnik, prosvjetljeni i starec. Početnik spoznaje djelovanje Duha i njegovih zakona, prosvjetljeni posjeduje darove Duha (karizme), a u starecu prebiva punina Duha.

    KONSOLAMENTUM

    Konsolamentum je utješenje duše u trenutku njenog obraćenja, otajstvo spuštanja milosti Duha Svetoga uz istovremeno otkrivenje Dobrog Boga, milosrdnog i beskrajno ljubećeg Oca. Događa se isključivo u prisustvu bogumilskog pastira (pastirice), nositelja Duha Svetoga.

    BOGUMILSKE VRIJEDNOSTI

    Bogumilska duhovnost i doktrina donose čovječanstvu učinkovite ključeve poštivanja i tolerancije ljudi različitih religija i sustava vjerovanja, jer prema Bogumilima, čovjek je središnji objekt služenja, bez obzira na vjeru, spol ili nacionalnost. Bogumilski sustav vjerovanja temeljio se na ravnopravnosti žena i muškaraca, na čovjekoljublju i demokraciji, kako tijekom srednjovjekovnog razdoblja tako i danas. Bogumili aktivno sudjeluju u formiranju nenasilnog svijeta i uspostavljanju mira. Bogumilska doktrina doživljava čovječanstvo kao jedno veliko bratstvo.

    Bogumilstvo aktivno sudjeluje u formiranju obrane društvenog morala, poštivanja života ljudi, životinja i svih ostalih oblika života u prirodi.

    Bogumili smatraju da je svako ljudsko biće potencijalni Bogočovjek te ga potiču da postane čist. Cilj Bogumilskog duhovnog puta je umnoženje dobrote.

    Osam osnovnih Bogumilskih vrlina su: Mudrost, Ljubav, Dobrota, Čistoća, Milosrđe, Mir, Harmonija i Ljepota.

    Cilj svakog Bogumila je steći ove kreposti te ih podijeliti s ljudima.

    TREĆI PUT

    Bogumili slijede treći put. Rim i Bizant možemo nazvati prvim putem, s njihovim farizejstvom, inkvizicijom, blasfemijom protiv Krista i klevetom na Duha Svetoga. “New Age” možemo nazvati drugim putem, koji ni u čemu ne popušta Rimu, no ipak mu danas pruža ruku. Astralna dimenzija sadrži u sebi kozmičke civilizacije koje mi smatramo iskvarenima.

    Naš put je treći. Nemamo doticaja s “New Age-om” niti s Rimskim farizejstvom. Učimo o Ocu čiste ljubavi. Mi smo “lovor koji je zazelenio” nakon 700 godina. Bogumili smo koji silaze s nebesa. Dobri ljudi, dobrohoti, žitelji nove božanske civilizacije.

    ŽIVOT NAKON SMRTI?

    Bogumili vjeruju da smrt ne postoji. Duša je vječna i nakon zemaljskog života transcendira u drugi svijet ili se ponovno utjelovljuje na Zemlju. Ovisno o svom zemaljskom životu, svaka ljudska duša zadobiva određenu sudbinu (udio). Bogumili smatraju da je život na Zemlji svojevrsna klopka za dušu stoga pozitivno pristupaju smrti. Vjeruju u mogućnost ponovnog utjelovljenja te u mogućnost promjene svoje sudbine.

    DUALIZAM

    Dualizam uči o dvama krajnjim i nesvodivim počelima (dobro i zlo, duh i tvar, duša i tijelo, svjetlost i tama itd.), koja su u međusobnoj borbi. Prisutan je u zoroastrizmu, gnosticizmu, manihejstvu i sljedbama ranoga kršćanstva, a oživljen je u srednjevjekovnim pokretima bogumila, katara, patarena i drugih. Za monoteizam (vjerovanje u jednoga Boga, koji sve stvara, uzdržava i svime upravlja), „heretička“ misao o dva Boga (dobra i zla), dva međusobno nepomirljiva principa, je opasna. Urušava opstojnost jednog svemogućeg tvorca svijeta, a prisutan je i problem teodiceje (postojanje zla u svijetu). Zdravorazumski, zlo ne može biti u svijetu stvorenom od savršenog i dobrog bića.

    Pročitaj još…

    U fokusu kršćanskog monoteizma je pali, pobijeđeni čovjek, u normalnom grešnom stanju. Bog i čovjek su u odnosu gospodara i roba. Zbog prvog grijeha neposluha, čovjek je naslijedio kaznu i krivnju. Stalno gubi bitku s grijesima, slobodnom voljom napušta Boga, usmjeren je protiv naravnog reda, a njegova volja postaje zla. Po istočnom grijehu, umnožava se svjetsko zlo. Bog gospodar kažnjava čovjeka zbog kršenja zabrane i začinje zlo kao kaznu. U monoteizmu se govori o dobru i zlu iz gledišta ćudoređa, a ne o zlu naprosto, kao lišenosti razumskog dobra, onoga što biću manjka. Krivi se čovjekova slobodno voljna djelatnost zbog nedostatka usmjerenja usklađenog s razumom. Uzrok zla je njegov nositelj, lišen dobra. Zlo potvrđuje egzistenciju dobra. Zlo ima svoj uzrok jedino „stjecajem okolnosti“.

    Volja čovjekova, dobro po sebi, „stjecajem okolnosti“ je uzrok zla. Zato čovjek nije potpun, nego deformiran: „egzistira“, no „ne postoji“ bez stvarnog dobra. Veze ipak nisu pokidane: čovjek je vezan za dobro. Milošću, nesavršen čovjek teži svom savršenom ispunjenju. No, i spašen, on ostaje u grijehu. Grijeh postoji potvrđujući dobro, a nosi ga čovjek obilježen nesavršenošću pale naravi.
    Bogumilski pogled dijametralno je suprotan. U fokusu bogumilskog ili manihejskog „dualizma“. je poboženi čovjek u kojem ne obitava zlo, bogočovjek, sin dobroga Oca, vječno Božje biće rođeno odozgo s neba, koje iz nutrine izlazi van. Počiva na asketski strastvenom misticizmu, na pobjedi nad duhom gospodara ovoga svijeta. Uzor postizanja svetosti mu je dobri Otac – tvorac svega dobra, čišćenje i oslobađanje uma i tijela od poročnih sastava i od tvorca svega zla. Pad i uzdignuće iz grijeha je pad i uzdignuće konkretnog jedinstvenog čovjeka. Um i tijelo, duh i materija pulsiraju skupa s duhovnim srcem i oslobađaju čovjeka od tjelesno-materijalnih djela, istočnog grijeha, čime on postaje duhovan, intimno povezan s dobrim Ocem i njegovim kraljevstvom.
    Do novog čovjeka dobrote, a ne deformacije i baštinjene krivice, dolazi se novim obraćenjem i neporočnim rođenjem, preko „nemoći“ u svijetu ulazi se u „dualističku“ borbu sa svijetom i grijesima u njemu. Slično, dualistički, mnogi sveci i mistici velikih konfesija, koji se nisu mirili s duhom ovoga svijeta, prolazili su vlastiti put pročišćenja u svojoj „nemoći“ u svijetu i bili su proganjani.

    Svetačka i bogumilska strastna mistika i katarza uvažavanje je misterioznosti ovozemaljskog života kao života u bogocivilizaciji u vječnosti vremena. Sigurnost u tome daje vjera koja preskače zlo, a ne suvremeni svijet, koja prihvaća jednoga dobroga Boga, a odbacuje ono što nije od Njegova Duha. Svijet se ne transcendira, priznaje se njegova misterioznost, a obećanje nevidljivih stvarnosti zaslužuje se vlastitim djelovanjem i primjerom.

    (Izvor: V. Mičetić, Bogumili su vječni)

    ADAPTACIJSKO PREOBLIKOVANJE

    Adaptacijsko preoblikovanje je proces nelegitimne i negativne adaptacije čovjeka kroz promjene sastava koju je Elohim (knez ovoga svijeta) nameće svakom bogočovjeku pri njegovom utjelovljenju na zemlji. Njegov je cilj obmanuti dušu, ući u njezinu nutrinu i izvršiti oskvrnuće bogočovjeka, stavljajući svoje grešne sastave (uzurpaciju, požudu, mamonu, strah). Tragedija je u tome što duše daju pristanak na taj čin preoblikovanja. Ono se nastavlja i nakon utjelovljenja i traje sve dok se duša ne probudi i progleda.

    Pročitaj još…

    Već rođen na nebesima od posljednje kapi ljubavi Svevišnjega, bogočovjek kod utjelovljenja na zemlji biva presretnuta od kneza ovog svijeta. U bibliji on se spiminje pod imenom “Jahve”, “Elohim”. Pod izlikom zaštite od zla i iskušenja u materijalnom svijetu, knez ovoga svijeta predlaže bogočovjeku da primi od njega adaptacijsko preoblikovanje. Ne sluteći obmanu, duša daje dobrovoljnu suglasnost, i Jahve oduzima neporočne sastave, utiskujući svoje grešne. Utjelovivši se na Zemlji u preoblikovanju Elohima, čovjek postaje pomiješan, zbog zablude, svojim ocem priznaje kneza ovog svijeta, zaboravivši na istinskog Nebeskog Oca i rodni dom.

    Milijarde duša u posljednja tri i pol tisućljeća prošli su to općepoznato nezakonito preoblikovanje, priznavajući pogrešno svojim bogom, ocem i stvoriteljem kneza ovoga svijeta. Suvremenim kršćanima, muslimanima, židovima i predstavnicima drugih konfesija predstoji: Drugo obraćenje, vezano s progledavanjem na veliku obmanu i preoblikovanje od kneza ovog svijeta, odricanje od njega i spoznavanje istinskog Oca i Majke.

  • O nama

    O nama

    DOBRODOŠLI K BOGUMILIMA

    Naš je cilj upoznavanje s duhovnom školom suvremenih bogumila koju vodi veliki mistik i duhovni učitelj današnjice – Blaženi Ivan Bogumil. Bogumilski pokret je predstavljen u više država svijeta. Velika čast nam je imati ga na Balkanu, kolijevci Bogumila. Sjedište nam je u Hrvatskoj, ali u perspektivi, nadamo se imati centre širom Balkana. Bogumilstvo je najdrevnije učenje arhetipskih hiperborejskih korijena. Leži u praosnovi svih kultura, naroda i nacija zemlje. Proširenost autentičnog bogumilstva uveliko nadilazi podatke svih službenih povijesnih kronika i suvremenih verzija. Nije staro tisuću godina, ni dvije, nego pet milijuna(!) godina. Pod vodstvom iskusnih pastira, moći ćete usvojiti praksu bogumilske molitve, zaviriti u nutarnje riznice duhovnog srca, pobijediti fatalni karmijski program te otkriti u sebi izvore neiscrpne božanske energije.

    IVAN BOGUMIL

    Jedinstvena je i tajanstvena osoba. Iako je preobilno nadaren velikom bogumilskom mudrošću, naslijeđenom od učitelja drevne Hiperboreje, ničime ne naglašava svoju posebnost. Njegova duhovna škola pretpostavlja neprestanu ozarenost uma i srca. U svojih 450 knjiga i traktata Ivan Bogumil vraća čovječanstvu prvobitne duhovne izvore i originalne odraze, pozivajući vratiti se k božanstvenome arhetipu.
    Osnivač je svjetskog pokreta bogumila. Njegova duhovna praksa se u korijenu razlikuje od kršćanskih duhovnih škola. Na primjer, cilj askeze nije samo opraštanje grijeha, već da čovjek postane nadnaravno dobar. Konačan cilj nije spasenje od zagrobnog suda i kazne nego slijevanje s božanstvom.

    Pročitaj još…

    Pred četvrt stoljeća otkrila mu se Bogorodica i uzdigla na proročko služenje. „Idi i otkrij čovječanstvu moju ljubav“ – rekla je Majka Božja – „Reci im da nisu siročad, već da imaju Oca i Majku koji ih ljube“.
    Njena nebeska poslanja danas se šire čitavim svijetom i nalaze živi odziv u srcima milijuna ljudi.
    „Višetisućljetna epoha krvavih ratova, neprijateljstva i zla se završava“ – tvrdi Ivan Bogumil, – „Dolazi prekrasna civilizacija djevičanske čistoće“. Ispunjenju tog svijetlog proročanstva posvećuje svoj život ovaj istaknuti pomazanik – prorok Nove Atlantide.
    Ivan Bogumil je pomazanik velike crkve ljubavi. Od početka je obilježen pečatom izabranika. Komunističku ideologiju s njezinim ropskom spoznajom, odbacio je bez razmišljanja. Od mladosti se interesirao za mistiku kabale, teozofije i mistiku istočnih praksa. Učio je i komunicirao na osam svjetskih jezika, te je u originalu čitao strane klasike. Istinski se bavio glazbom i literaturom. Urednici su predlagali da se objave njegove pjesme, no on je odrekavši se slave pisca i glazbenika odabrao – putovanje i život neobičnog tragatelja istine.
    U potrazi za duhovnim ocem, obišao je skoro sve velike i male samostane. 1980. g. našao je duhovnu majku. U priprostoj kućici, zapravo stajici iza ugla, katakombna starica Eufrozinija otkrila mu je tajanstveni svijet pakibitija. Velika podvižnica posvetila je svog novog učenika u tajne bogumilske vjere. Bio je zadivljen kako starica uči drugačije od crkvenih učitelja i knjižnih teologa.
    Eufrozinija je otkrila drugačiju crkvu: nesvjetovnu, čistu, pakibitijinu. Pred duhovnim pogledom mladog pomazanika stajao je drugačiji Krist. Ne primitivan i beživotan, nego Krist koji nas obožava, neočekivan, sunčan. Od tog čudesnog susreta neobičan tragač započeo je novi život. Eufrozinija je predavala dragocijene pečate vođenja duhovnog puta, učila o ključevima i stupnjevima stjecanja Duha Svetog. Najvažnije – ona je u srcu Ivana Bogumila zapalila oganj metanoe i veliku revnost za savršenom svetošću. Službena crkva rituala i obreda ostala je u dalekoj prošlosti. Otkrila se tajanstvena crkva puta. Premudrost je nacrtala duhovnu ljestvicu uspinjanja po mnogobrojnim stupnjevima prema savršenstvu.

    Bogumili u Hrvatskoj (historiografija)

    Par okolnosti određuje pojavu i ishod progona bogumila/patarena u Hrvatskoj od X. do XIII. stoljeća. Jedna je nastojanje da se ujedini i stvori hrvatska nacionalna kultura, država i crkva, uz veliku ulogu glagoljaškog pokreta i njegovog suzbijanja od strane rimokatoličke crkve. Druga je povezanost bogumila/patarena sa istim tokovima prvenstveno u svom zaleđu, u Bosni, ali i drugdje.
    Slavenska glagoljica je zajednička upotrebna vrijednost svih naroda koje je ondašnji svijet smatrao „barbarskim“ – oblik pučkog otpora osvajačkim tendencijama Rima, Ugarske i Bizanta. U Dalmaciju, Primorje i Istru glagoljica prodire i širi se bez dozvole Katoličke crkve. Ona nameće Rimsku liturgiju na latinskom jeziku ili u najgorem slučaju striktno prevedenu na slavenski, a njezin otpor jača vijest o pojavi „hereze“.

    Pročitaj još…

    U Hrvatskoj se bogumili pojavljuju oko X. ili na prijelazu u XI. stoljeće, kada je kršćanski institucionalni život u obalnom pojasu, a u zaleđu pogani. U dalmatinske gradove bogumilstvo je došlo iz Carigrada. Prva žarišta su slobodne gradske općine Splita, Trogira i Zadra, a glagoljica se širi i upotrebljava i u redovničkim krajevima. Objeda o krivici Hrvata za širenje „hereze“ zbog „Metodijeve nauke“, zbog preuzimanja iste i razvoja bosančice prelazi kasnije i na bosanske krstjane.

    Osobit značaj među pisanim djelima ima evanđelje na bosančici koje je 1404. godine napisao krstjanin Hval negdje u Dalmaciji ili neposrednom zaleđu (Hvalovoevanđelje, tj. Zbornik krstjanina Hvala). Napisan je „črnilom i zlatom“ za velmožu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Prijepis je sa glagoljskog originala, a po ikonografskim osobinama je u krugu zapadnogotičke umjetnosti kasnog srednjeg vijeka i uzora u Dalmaciji i sjevernoj Italiji.

    U Hrvatskoj u XI. stoljeću nije bilo zakona po kojima bi se sudilo. Vladar, njegova brojna pratnja i djed bogumilske crkve obilazili državna područja i usput pravedno rješavali sporove. Djed je bio član porote i imao veliki ugled i opće poštovanje u narodu. Naziv vrhovnog crkvenog bogumilskog poglavara (djed Hrvata) spominje se na nekoliko hrvatskih povijesnih spomenika, a isti ima i vrhovni poglavar – djed Crkve bosanske. Oba slijede svoga kralja i nemaju rezidenciju. Drugi je naslijedio prvog.

    U X. i XI. stoljeću, u vrijeme papa Ivana X., Nikole II. i Aleksandra II., prisutni su začeci progona glagoljaša i bogumila/patarena učestalim pritiscima Katoličke crkve na glagoljaše i Grgura Ninskog, koji će uznemiriti stanje u čitavoj tadašnjoj Hrvatskoj. Dolazi do negodovanja, sukoba i podjele na dvije strane.

    Tada su u Hrvatskoj veliku ulogu igrale narodna i klerikalna stranka. Potonja je u primorskom pojasu bila pod vodstvom romanskoga klera, a u Posavini pod mađarskim klerom. Većina naroda je na brojnijoj strani protivnika sinodalnih zaključaka crkvene reforme, uz koje su niže plemstvo, velemoži i niže domaće ruralno svećenstvo. Na suprotnoj strani su bili reformisti, koje su sačinjavali dvor, visoko plemstvo, viši kler i romanski žitelji. Jezgra razbuktalog pokreta sedmog desetljeća XI. stoljeća je na Krku.

    Tijekom zabrana i progona u Dalmaciji, u Posavini se glagoljica mogla lakše održati jer nije bilo viših crkvenih vlasti, ali mađarski kralj Ladislav oko 1094. utemeljuje zagrebačku biskupiju i uvodi Ugarsku crkvu u Hrvatsku. Pristaše narodne stranke vođeni Petrom Svačićem pokušali su s otporom, koji je 1097. u Petrovom Gvozdu kod Petrinje slomljen, a Svačić ubijen. Pripadnici klerikalne stranke pod utjecajem Ugarske crkve sklopili su 1102. godine pacta conventa u Križevcima i pripojili kraljevinu Hrvatsku kraljevini Ugarskoj, nestaje hrvatska samostalnost i na prijestol dolazi vladar iz kuće Arpadovića.

    Istaknutiji članovi narodne stranke, bogumili i njihove starješine te dio glagoljaškog svećenstva bježe u Bosnu. Bosna je bila zaštitnica bogumilima i iz drugih okolnih zemalja, progonjenih od Katoličke i Pravoslavne crkve. U dalmatinskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj bogumilstvo otada ipak neće nestati, no njegovo stanje sve više ovisi o Bosni. Dolazi do jednog građanskog spora s crkvom 1162. godine u Splitu kad je gradsko vijeće, da bi spriječilo gomilanje bogatstva u rukama crkve, donijelo odluku da se crkvi ne smiju ni darivati ni prodavati nekretnine. Dok Treći lateranski opći crkveni sabor 1179. godine donosi odluku o izopćenju krivovjeraca poput katara i patarena, bogumilima u Splitu prilazi mnoštvo građana. U Poljicama 1180. godine, pod vodstvom Kačića (hrvatski plemićki rod iz Omiša), poznatih bogumila, dolazi do kamenovanja splitskog nadbiskupa Rajnerija.

    Također, izvori spominju da su u Zadru skoro svi plemići i starješine okruženi „nekom herezom“, da heretike dragovoljno primaju i štite prezirući nauk Katoličke crkve. U Zadru su živjela dvojica dalmatinskih heretika, braća Matija i Aristodije, sinovi nekog Grka Zorobabela, koji se u Zadar doselio iz Apulije. Od svoje mladosti bili su zadarski građani, a spominju se kao „odlični slikari i vrlo vješti u zlatarskoj umjetnosti“. Čini se da su vodili bogumile najprije u Zadru, a onda su istjerani i nastanili se u Splitu, gdje su postali predvodnici tog pokreta. Održavali su i dobre veze s Bosnom, u kojoj je za vrijeme bana Kulina bogumilstvo postalo vladajuća religija. Dovedeni su pred splitskog nadbiskupa Bernarda koji je bez uspjeha u njihovom odvraćanju od hereze. Bježe u Bosnu gdje ih prima bosanski ban Kulin.

    Toma Arhiđakon u Historia Salonitana o njima piše: „Od đavla zavedeni, tako su bili ogrezli u bezdan heretičke zaraze da su ne samo zaslijepljena srca vjerovali bezbožnu herezu nego su je opakim ustima i propovijedali. Bernard otkrije da oni borave u Splitu i da su već mnoge zarazili trulim i pogubnim naučavanjem. Počne ih, pomalo blagim riječima, privlačiti katoličkom nauku, često ih pozivajući i bodreći. No oni su se heretičkom lukavošću činili nevješti, ne želeći se obratiti. Zbog toga nadbiskup dade da se odmah sav njihov imetak oduzme, a da se oni sputani lancem prokletstva istjeraju iz grada. Tada su se spomenuta braća, vidjevši da će ih zadesiti najveća kazna i štete, vratili pod zapovijed Crkve…“
    Bogumili su protjerani iz Splita, a ista stvar se dešava u Trogiru. Pri tome su sva dobra koja su pripadala hereticima oduzeta a oni su prognani uz velike pogrde. Evo dokaza povezanosti dalmatinskih bogumila i bosanskih krstjana. Oni se intenziviraju nakon njihovog protjerivanja i nalaska utočišta u Bosni. Prema navodima iz pisama dukljanskog kneza Vukana papi Inocentu III. i Inocenta II. kralju Emeriku, vidljivo je da je bosanski ban Kulin te protjerane bogumile „srdačno primio“ i u njima vidio izvrsne katolike koje je nazvao kršćanima, u pravom smislu te riječi.

    Dubrovački biskup Leonard 1202. godine za novog biskupa sufragana posvećuje svećenika glagoljaša, imenom Draganja. Pod biskupom Draganjom bogumilstvo se nesmetano širi, a i samo vodstvo bosanske biskupije bilo je pod bogumilima. Narodna imena dubrovačkih biskupa potvrđuje glagoljašku tradiciju. Njegovi prethodnici bili su Vladislav (oko 1141.), Milovan (oko 1151.), Radogost (oko 1171.), a nasljednici Bratoslav (1212.) i Vladimir (1223. do 1234.). Također, Dubrovnik je radi trgovine u Bosni slao poslovne trgovce u hiže (kuće) krstjana da u njima odsjedaju i čuvaju svoju robu i ugovore U Dubrovniku su početkom 1404. godine boravila dva starca: Mišljen i Bjelko. Prema izvorima, oni su bili pisari ili notari koji su prepisivali knjige za sebe ili ugledne bosanske velikaše i učestvovali u javnom životu zemlje.

    Na grad Zadar čiji su stanovnici u to vrijeme prema mišljenju kroničara Tome Arhiđakona bili „heretičkim gnojem poškropljeni“, priprema se i vodi četvrta križarska vojna, predvođena Mlečanima. Branitelji su odolijevali daleko jačem neprijatelju punih pet dana, no nakon njihovog ulaska u luku i uz opsadu, svaki otpor bio je uzaludan. Grad se predao pod uvjetom da se poštede životi građana. Križari se nisu držali dogovora…sve pod izlikom borbe protiv heretika.

    Kada su zastupnici krstjana potpisivali Izjavu o odreknuću, u Splitu su isto učinili stanoviti Matija i djed Rastudije. No samo formalno i prividno, jer su iza toga nastavili živjeti u bogumilstvu. Na prijelazu drugog u treće desetljeće XIII. stoljeća bogumilstvo u dalmatinskom pojasu opet je živo, a niti bogumili u Srbiji ne miruju. Održavaju se žive veze s Bosnom.

    13. travnja 1221. godine papa Honorije III. svog legata šalje u Dalmaciju i Hrvatsku kako bi poradio da se omiški gusari i bogumili spriječe napadati križare. Iz doba kad su Omišani harali po splitskom polju i kad je papin legat Akoncije vodio protiv njih petogodišnji rat, sačuvala se bilješka iz koje se vidi da su u nekoj gusarskoj akciji blizu Ancone 1224. godine zajedno s Kačićima sudjelovali čak i neki splitski građani. I bijeg Akoncijev iz Splita upućuje na to da je u gradu morala postojati jaka stranka koja je bila za suradnju s Kačićima. Tu je stranku vezalo s Omišanima možda zajedničko porijeklo, seljačko osjećanje, ali i bogumilsko/patarensko učenje.

    Iste godine Splićani će za svog gradskog kneza izabrati hrvatskog plemića Višana, koji je bio „zaštitnik heretika“ (fautor hereticorum). Čini se da je bogumilski val, pod utjecajima iz Bosne, tada opet zapljusnuo Dalmaciju. Jedan zapadni izvor iz 1223. godine tvrdi da se na „granicama Bugarske, Hrvatske i Dalmacije blizu ugarske nacije“ nalazio neki antipapa koji je bio na čelu svih bogumila, a slao je svoga vikara čak u Toulouse. Kasnije papa šalje ugarsko-hrvatskog kralja Andriju II. (1205.-1235.) da ondje povede snažnu križarsku vojnu, nakon koje su Omišani potučeni.

    Splitski katolički kler niti 1225. godine nije mogao spriječiti građane da za svoga kneza izaberu plemića bogumila, ovog puta humskog kneza Petra. Namjeru klera, koji knezu Petru nije dopustio da uči u crkvu građani su suzbili vrlo energično. Navalili su na crkvu, otvorili je i silom u nju uveli novog kneza. U napetoj atmosferi na scenu stupa papin legat Akoncije, otprije poznat kao organizator rata protiv Kačića, huškajući kler na otvoreni otpor. Pošto su građani taj otpor odbili i teško „uvrijedili“ crkvu, legat Akoncije, bježeći iz Splita, u ime pape kažnjava grad Split interdiktom. Kazna je trajala gotovo godinu dana, a crkve su bile zatvorene i u njima nije bilo bogoslužja.
    Na kraju je ipak došlo do protjerivanja bogumila/patarena iz Hrvatske, koji s vremenom nestaju iz duhovnog obzora Hrvata, osim možda u nekim crkvenim, političkim, književnim ili povjesničarskim krugovima, od XVIII. stoljeća na ovamo, sve do pojave sadašnjeg živog Bogumilskog centra i duhovnosti koja se živi i odvija in vivo!

    (Izvor: V. Mičetić, Bogumili su vječni)

    DOBRODOŠLI K BOGUMILIMA

    Naš je cilj upoznavanje s duhovnom školom suvremenih bogumila koju vodi veliki mistik i duhovni učitelj današnjice – Blaženi Ivan Bogumil. Bogumilski pokret je predstavljen u više država svijeta. Velika čast nam je imati ga na Balkanu, kolijevci Bogumila. Sjedište nam je u Hrvatskoj, ali u perspektivi, nadamo se imati centre širom Balkana. Bogumilstvo je najdrevnije učenje arhetipskih hiperborejskih korijena. Leži u praosnovi svih kultura, naroda i nacija zemlje. Proširenost autentičnog bogumilstva uveliko nadilazi podatke svih službenih povijesnih kronika i suvremenih verzija. Nije staro tisuću godina, ni dvije, nego pet milijuna(!) godina. Pod vodstvom iskusnih pastira, moći ćete usvojiti praksu bogumilske molitve, zaviriti u nutarnje riznice duhovnog srca, pobijediti fatalni karmijski program te otkriti u sebi izvore neiscrpne božanske energije.

    IVAN BOGUMIL

    Jedinstvena je i tajanstvena osoba. Iako je preobilno nadaren velikom bogumilskom mudrošću, naslijeđenom od učitelja drevne Hiperboreje, ničime ne naglašava svoju posebnost. Njegova duhovna škola pretpostavlja neprestanu ozarenost uma i srca. U svojih 450 knjiga i traktata Ivan Bogumil vraća čovječanstvu prvobitne duhovne izvore i originalne odraze, pozivajući vratiti se k božanstvenome arhetipu.
    Osnivač je svjetskog pokreta bogumila. Njegova duhovna praksa se u korijenu razlikuje od kršćanskih duhovnih škola. Na primjer, cilj askeze nije samo opraštanje grijeha, već da čovjek postane nadnaravno dobar. Konačan cilj nije spasenje od zagrobnog suda i kazne nego slijevanje s božanstvom.

    Pročitaj još…

    Pred četvrt stoljeća otkrila mu se Bogorodica i uzdigla na proročko služenje. „Idi i otkrij čovječanstvu moju ljubav“ – rekla je Majka Božja – „Reci im da nisu siročad, već da imaju Oca i Majku koji ih ljube“.
    Njena nebeska poslanja danas se šire čitavim svijetom i nalaze živi odziv u srcima milijuna ljudi.
    „Višetisućljetna epoha krvavih ratova, neprijateljstva i zla se završava“ – tvrdi Ivan Bogumil, – „Dolazi prekrasna civilizacija djevičanske čistoće“. Ispunjenju tog svijetlog proročanstva posvećuje svoj život ovaj istaknuti pomazanik – prorok Nove Atlantide.
    Ivan Bogumil je pomazanik velike crkve ljubavi. Od početka je obilježen pečatom izabranika. Komunističku ideologiju s njezinim ropskom spoznajom, odbacio je bez razmišljanja. Od mladosti se interesirao za mistiku kabale, teozofije i mistiku istočnih praksa. Učio je i komunicirao na osam svjetskih jezika, te je u originalu čitao strane klasike. Istinski se bavio glazbom i literaturom. Urednici su predlagali da se objave njegove pjesme, no on je odrekavši se slave pisca i glazbenika odabrao – putovanje i život neobičnog tragatelja istine.
    U potrazi za duhovnim ocem, obišao je skoro sve velike i male samostane. 1980. g. našao je duhovnu majku. U priprostoj kućici, zapravo stajici iza ugla, katakombna starica Eufrozinija otkrila mu je tajanstveni svijet pakibitija. Velika podvižnica posvetila je svog novog učenika u tajne bogumilske vjere. Bio je zadivljen kako starica uči drugačije od crkvenih učitelja i knjižnih teologa.
    Eufrozinija je otkrila drugačiju crkvu: nesvjetovnu, čistu, pakibitijinu. Pred duhovnim pogledom mladog pomazanika stajao je drugačiji Krist. Ne primitivan i beživotan, nego Krist koji nas obožava, neočekivan, sunčan. Od tog čudesnog susreta neobičan tragač započeo je novi život. Eufrozinija je predavala dragocijene pečate vođenja duhovnog puta, učila o ključevima i stupnjevima stjecanja Duha Svetog. Najvažnije – ona je u srcu Ivana Bogumila zapalila oganj metanoe i veliku revnost za savršenom svetošću. Službena crkva rituala i obreda ostala je u dalekoj prošlosti. Otkrila se tajanstvena crkva puta. Premudrost je nacrtala duhovnu ljestvicu uspinjanja po mnogobrojnim stupnjevima prema savršenstvu.

    Bogumili u Hrvatskoj (historiografija)

    Par okolnosti određuje pojavu i ishod progona bogumila/patarena u Hrvatskoj od X. do XIII. stoljeća. Jedna je nastojanje da se ujedini i stvori hrvatska nacionalna kultura, država i crkva, uz veliku ulogu glagoljaškog pokreta i njegovog suzbijanja od strane rimokatoličke crkve. Druga je povezanost bogumila/patarena sa istim tokovima prvenstveno u svom zaleđu, u Bosni, ali i drugdje.
    Slavenska glagoljica je zajednička upotrebna vrijednost svih naroda koje je ondašnji svijet smatrao „barbarskim“ – oblik pučkog otpora osvajačkim tendencijama Rima, Ugarske i Bizanta. U Dalmaciju, Primorje i Istru glagoljica prodire i širi se bez dozvole Katoličke crkve. Ona nameće Rimsku liturgiju na latinskom jeziku ili u najgorem slučaju striktno prevedenu na slavenski, a njezin otpor jača vijest o pojavi „hereze“.

    Pročitaj još…

    U Hrvatskoj se bogumili pojavljuju oko X. ili na prijelazu u XI. stoljeće, kada je kršćanski institucionalni život u obalnom pojasu, a u zaleđu pogani. U dalmatinske gradove bogumilstvo je došlo iz Carigrada. Prva žarišta su slobodne gradske općine Splita, Trogira i Zadra, a glagoljica se širi i upotrebljava i u redovničkim krajevima. Objeda o krivici Hrvata za širenje „hereze“ zbog „Metodijeve nauke“, zbog preuzimanja iste i razvoja bosančice prelazi kasnije i na bosanske krstjane.

    Osobit značaj među pisanim djelima ima evanđelje na bosančici koje je 1404. godine napisao krstjanin Hval negdje u Dalmaciji ili neposrednom zaleđu (Hvalovoevanđelje, tj. Zbornik krstjanina Hvala). Napisan je „črnilom i zlatom“ za velmožu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Prijepis je sa glagoljskog originala, a po ikonografskim osobinama je u krugu zapadnogotičke umjetnosti kasnog srednjeg vijeka i uzora u Dalmaciji i sjevernoj Italiji.

    U Hrvatskoj u XI. stoljeću nije bilo zakona po kojima bi se sudilo. Vladar, njegova brojna pratnja i djed bogumilske crkve obilazili državna područja i usput pravedno rješavali sporove. Djed je bio član porote i imao veliki ugled i opće poštovanje u narodu. Naziv vrhovnog crkvenog bogumilskog poglavara (djed Hrvata) spominje se na nekoliko hrvatskih povijesnih spomenika, a isti ima i vrhovni poglavar – djed Crkve bosanske. Oba slijede svoga kralja i nemaju rezidenciju. Drugi je naslijedio prvog.

    U X. i XI. stoljeću, u vrijeme papa Ivana X., Nikole II. i Aleksandra II., prisutni su začeci progona glagoljaša i bogumila/patarena učestalim pritiscima Katoličke crkve na glagoljaše i Grgura Ninskog, koji će uznemiriti stanje u čitavoj tadašnjoj Hrvatskoj. Dolazi do negodovanja, sukoba i podjele na dvije strane.

    Tada su u Hrvatskoj veliku ulogu igrale narodna i klerikalna stranka. Potonja je u primorskom pojasu bila pod vodstvom romanskoga klera, a u Posavini pod mađarskim klerom. Većina naroda je na brojnijoj strani protivnika sinodalnih zaključaka crkvene reforme, uz koje su niže plemstvo, velemoži i niže domaće ruralno svećenstvo. Na suprotnoj strani su bili reformisti, koje su sačinjavali dvor, visoko plemstvo, viši kler i romanski žitelji. Jezgra razbuktalog pokreta sedmog desetljeća XI. stoljeća je na Krku.

    Tijekom zabrana i progona u Dalmaciji, u Posavini se glagoljica mogla lakše održati jer nije bilo viših crkvenih vlasti, ali mađarski kralj Ladislav oko 1094. utemeljuje zagrebačku biskupiju i uvodi Ugarsku crkvu u Hrvatsku. Pristaše narodne stranke vođeni Petrom Svačićem pokušali su s otporom, koji je 1097. u Petrovom Gvozdu kod Petrinje slomljen, a Svačić ubijen. Pripadnici klerikalne stranke pod utjecajem Ugarske crkve sklopili su 1102. godine pacta conventa u Križevcima i pripojili kraljevinu Hrvatsku kraljevini Ugarskoj, nestaje hrvatska samostalnost i na prijestol dolazi vladar iz kuće Arpadovića.

    Istaknutiji članovi narodne stranke, bogumili i njihove starješine te dio glagoljaškog svećenstva bježe u Bosnu. Bosna je bila zaštitnica bogumilima i iz drugih okolnih zemalja, progonjenih od Katoličke i Pravoslavne crkve. U dalmatinskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj bogumilstvo otada ipak neće nestati, no njegovo stanje sve više ovisi o Bosni. Dolazi do jednog građanskog spora s crkvom 1162. godine u Splitu kad je gradsko vijeće, da bi spriječilo gomilanje bogatstva u rukama crkve, donijelo odluku da se crkvi ne smiju ni darivati ni prodavati nekretnine. Dok Treći lateranski opći crkveni sabor 1179. godine donosi odluku o izopćenju krivovjeraca poput katara i patarena, bogumilima u Splitu prilazi mnoštvo građana. U Poljicama 1180. godine, pod vodstvom Kačića (hrvatski plemićki rod iz Omiša), poznatih bogumila, dolazi do kamenovanja splitskog nadbiskupa Rajnerija.

    Također, izvori spominju da su u Zadru skoro svi plemići i starješine okruženi „nekom herezom“, da heretike dragovoljno primaju i štite prezirući nauk Katoličke crkve. U Zadru su živjela dvojica dalmatinskih heretika, braća Matija i Aristodije, sinovi nekog Grka Zorobabela, koji se u Zadar doselio iz Apulije. Od svoje mladosti bili su zadarski građani, a spominju se kao „odlični slikari i vrlo vješti u zlatarskoj umjetnosti“. Čini se da su vodili bogumile najprije u Zadru, a onda su istjerani i nastanili se u Splitu, gdje su postali predvodnici tog pokreta. Održavali su i dobre veze s Bosnom, u kojoj je za vrijeme bana Kulina bogumilstvo postalo vladajuća religija. Dovedeni su pred splitskog nadbiskupa Bernarda koji je bez uspjeha u njihovom odvraćanju od hereze. Bježe u Bosnu gdje ih prima bosanski ban Kulin.

    Toma Arhiđakon u Historia Salonitana o njima piše: „Od đavla zavedeni, tako su bili ogrezli u bezdan heretičke zaraze da su ne samo zaslijepljena srca vjerovali bezbožnu herezu nego su je opakim ustima i propovijedali. Bernard otkrije da oni borave u Splitu i da su već mnoge zarazili trulim i pogubnim naučavanjem. Počne ih, pomalo blagim riječima, privlačiti katoličkom nauku, često ih pozivajući i bodreći. No oni su se heretičkom lukavošću činili nevješti, ne želeći se obratiti. Zbog toga nadbiskup dade da se odmah sav njihov imetak oduzme, a da se oni sputani lancem prokletstva istjeraju iz grada. Tada su se spomenuta braća, vidjevši da će ih zadesiti najveća kazna i štete, vratili pod zapovijed Crkve…“
    Bogumili su protjerani iz Splita, a ista stvar se dešava u Trogiru. Pri tome su sva dobra koja su pripadala hereticima oduzeta a oni su prognani uz velike pogrde. Evo dokaza povezanosti dalmatinskih bogumila i bosanskih krstjana. Oni se intenziviraju nakon njihovog protjerivanja i nalaska utočišta u Bosni. Prema navodima iz pisama dukljanskog kneza Vukana papi Inocentu III. i Inocenta II. kralju Emeriku, vidljivo je da je bosanski ban Kulin te protjerane bogumile „srdačno primio“ i u njima vidio izvrsne katolike koje je nazvao kršćanima, u pravom smislu te riječi.

    Dubrovački biskup Leonard 1202. godine za novog biskupa sufragana posvećuje svećenika glagoljaša, imenom Draganja. Pod biskupom Draganjom bogumilstvo se nesmetano širi, a i samo vodstvo bosanske biskupije bilo je pod bogumilima. Narodna imena dubrovačkih biskupa potvrđuje glagoljašku tradiciju. Njegovi prethodnici bili su Vladislav (oko 1141.), Milovan (oko 1151.), Radogost (oko 1171.), a nasljednici Bratoslav (1212.) i Vladimir (1223. do 1234.). Također, Dubrovnik je radi trgovine u Bosni slao poslovne trgovce u hiže (kuće) krstjana da u njima odsjedaju i čuvaju svoju robu i ugovore U Dubrovniku su početkom 1404. godine boravila dva starca: Mišljen i Bjelko. Prema izvorima, oni su bili pisari ili notari koji su prepisivali knjige za sebe ili ugledne bosanske velikaše i učestvovali u javnom životu zemlje.

    Na grad Zadar čiji su stanovnici u to vrijeme prema mišljenju kroničara Tome Arhiđakona bili „heretičkim gnojem poškropljeni“, priprema se i vodi četvrta križarska vojna, predvođena Mlečanima. Branitelji su odolijevali daleko jačem neprijatelju punih pet dana, no nakon njihovog ulaska u luku i uz opsadu, svaki otpor bio je uzaludan. Grad se predao pod uvjetom da se poštede životi građana. Križari se nisu držali dogovora…sve pod izlikom borbe protiv heretika.

    Kada su zastupnici krstjana potpisivali Izjavu o odreknuću, u Splitu su isto učinili stanoviti Matija i djed Rastudije. No samo formalno i prividno, jer su iza toga nastavili živjeti u bogumilstvu. Na prijelazu drugog u treće desetljeće XIII. stoljeća bogumilstvo u dalmatinskom pojasu opet je živo, a niti bogumili u Srbiji ne miruju. Održavaju se žive veze s Bosnom.

    13. travnja 1221. godine papa Honorije III. svog legata šalje u Dalmaciju i Hrvatsku kako bi poradio da se omiški gusari i bogumili spriječe napadati križare. Iz doba kad su Omišani harali po splitskom polju i kad je papin legat Akoncije vodio protiv njih petogodišnji rat, sačuvala se bilješka iz koje se vidi da su u nekoj gusarskoj akciji blizu Ancone 1224. godine zajedno s Kačićima sudjelovali čak i neki splitski građani. I bijeg Akoncijev iz Splita upućuje na to da je u gradu morala postojati jaka stranka koja je bila za suradnju s Kačićima. Tu je stranku vezalo s Omišanima možda zajedničko porijeklo, seljačko osjećanje, ali i bogumilsko/patarensko učenje.

    Iste godine Splićani će za svog gradskog kneza izabrati hrvatskog plemića Višana, koji je bio „zaštitnik heretika“ (fautor hereticorum). Čini se da je bogumilski val, pod utjecajima iz Bosne, tada opet zapljusnuo Dalmaciju. Jedan zapadni izvor iz 1223. godine tvrdi da se na „granicama Bugarske, Hrvatske i Dalmacije blizu ugarske nacije“ nalazio neki antipapa koji je bio na čelu svih bogumila, a slao je svoga vikara čak u Toulouse. Kasnije papa šalje ugarsko-hrvatskog kralja Andriju II. (1205.-1235.) da ondje povede snažnu križarsku vojnu, nakon koje su Omišani potučeni.

    Splitski katolički kler niti 1225. godine nije mogao spriječiti građane da za svoga kneza izaberu plemića bogumila, ovog puta humskog kneza Petra. Namjeru klera, koji knezu Petru nije dopustio da uči u crkvu građani su suzbili vrlo energično. Navalili su na crkvu, otvorili je i silom u nju uveli novog kneza. U napetoj atmosferi na scenu stupa papin legat Akoncije, otprije poznat kao organizator rata protiv Kačića, huškajući kler na otvoreni otpor. Pošto su građani taj otpor odbili i teško „uvrijedili“ crkvu, legat Akoncije, bježeći iz Splita, u ime pape kažnjava grad Split interdiktom. Kazna je trajala gotovo godinu dana, a crkve su bile zatvorene i u njima nije bilo bogoslužja.
    Na kraju je ipak došlo do protjerivanja bogumila/patarena iz Hrvatske, koji s vremenom nestaju iz duhovnog obzora Hrvata, osim možda u nekim crkvenim, političkim, književnim ili povjesničarskim krugovima, od XVIII. stoljeća na ovamo, sve do pojave sadašnjeg živog Bogumilskog centra i duhovnosti koja se živi i odvija in vivo!

    (Izvor: V. Mičetić, Bogumili su vječni)